Zanimljivosti o književnim velikanima

Za vas smo odabrali nekoliko zanimljivosti iz života velikana svjetske književnosti. Tko je odrastao u teškom siromaštvu? Koga je najveća plesačica svoga vremena smatrala idealnim ocem svoga djeteta? Čiji su prijatelji redovito dobivali pisma dugačka na desetke stranica? Pročitajte i doznajte!

Ružan na tatu, glup na mamu

U pismu omiljenom književniku, irskom dramatičaru Georgeu Bernardu Shawu (1856. – 1950.), plesačica Isadora Duncan iznijela je ideju da bi njih dvoje, prema principima eugenike, trebali proizvesti savršeno dijete. “Zamisli samo: s mojim tijelom i tvojim mozgom, kakvo bi to čudesno dijete bilo!”, napisala je s entuzijazmom. Odgovor je bio poprilično otrežnjujući. “Ne zvuči loše, no što ako dijete naslijedi moje tijelo i tvoj mozak?”, otpisao joj je po običaju britki Shaw. Je li ova anegdota istinita, teško je reći, no zna se da je pripisivana i nekim drugim slavnim “parovima” ljepotica i genijalaca, primjerice, Marilyn Monroe i Albertu Einsteinu.

Otac na službenom putu


“Oliver Twist”, prvi roman na engleskom jeziku čiji je glavni lik dijete, od veljače 1837. do travnja 1839. objavljivan je u nastavcima. Čitatelji su prolili rijeke suza nad sudbinom naslovnog junaka, siročića koji pokušava opstati u društvu lišenom sućuti. Pišući ovaj socijalni roman, autor se uvelike poslužio vlastitim iskustvima iz djetinjstva. Charles Dickens (1812. – 1870., na slici!) odrastao je u Portsmouthu, a nedaće su ga počele šibati prije nego što je navršio dvanaest godina. Zbog nagomilanih dugova, otac mu je završio iza rešetaka. Bila je to uobičajena praksa u Engleskoj devetnaestog stoljeća: zatvori su bili u privatnim rukama, a dužnici su ondje krvavo radili kako bi zaradili novac, namirili vjerovnike i vlasnicima zatvora platili svoj boravak ondje. Nemajući druge, na ta sumorna mjesta često su dovodili čitave obitelji, a tako je učinio i John Dickens. Dok su supruga i četvero mlađe djece s njime dijelili uzničke dane, Charles, kao stariji, nije imao taj “luksuz”. Bio je prisiljen napustiti školovanje te po dvanaest sati dnevno rintati u tvrtki koja se bavila proizvodnjom crnila za cipele.

Ta prokleta žurba!

Johann Wolfgang Goethe (1749. – 1832.) na “Faustu”, jednom od najvećih epskih pjesama zapadne književnosti, radio je gotovo šest desetljeća: prve skice priče napisao je kao mladi student prava, a završni čin tek godinu dana prije smrti. U međuvremenu, napisao je brojna značajna djela: njegov opus zahvaća gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Bio je skriboman i u privatnom životu: prijatelji su od njega redovito dobivali pisma dužine kraćeg romana. Jednom od njih je, nakon što se rapisao čak i preko vlastite mjere, u postskriptumu dodao uistinu zabavno objašnjenje: “Žao mi je što sam ti poslao ovako dugačko pismo, ali za pisanje kraćeg jednostavno nisam pronašao dovoljno vremena”.

Jadan ja, uvijek na nogama!

Ako je ijedan pisac svojim djelima uljepšao brojna djetinjstva, onda je to Mark Twain (1835. – 1910.). Tko od nas nije, barem u mašti, proživljavao pustolovine s njegova dva najpoznatija lika, Tomom Sawyerom i Huckleberryjem Finnom? Pravim imenom Samuel Langhorne Clemens, i sam je vodio prilično avanturistički život, a pregršt anegdota svjedoči o tome da ga nisu uzalud nazivali najduhovitijim američkim piscem. Jednom je, primjerice, imao zakazan niz predavanja u nekom američkom gradu. Kako bi se za govornicom pojavio u što reprezentativnijem izdanju, zaputio se u brijačnicu. “Otkrit ću vam malu tajnu, gospodine!”, zavjerenički se prema mušteriji nagnuo brijač. “Večeras će u našem susjedstvu slavni Mark Twain održati predavanje! Zar to nije uzbudljivo?”. Pisac se, smiješeći se samom sebi u brk, odlučio praviti glupim. “Doista? Rado bih otišao na to predavanje!”, uskliknuo je. “Ah, bojim se da je za to kasno… Karte su još jučer rasprodane!”, uzdahnuo je brijač. “Ako baš želite čuti Twaina, mislim da ćete morati stajati!”. Pisac će na to: “Kakve sam ja sreće… Kad god taj momak Twain predaje, ja moram stajati!”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari