Jesdni su bili genijalni stratezi, drugi su imali izraženu diplomatsku crtu, treće bismo mogli okarakterizirati kao sadističke psihopate. Za vas smo odabrali zanimljivosti o najvećim vojskovođama svih vremena!
1. Nakon što je zagospodario većim dijelom Europe, Napoleon I. Bonaparte (1769. – 1821.) je 1812. krenuo u zlokobnu invaziju na Rusiju. U strašnim uvjetima ruske zime, njegove snage pretrpjele su katastrofu od koje se više nisu oporavile. Prema nekim povjesničarima, jedan od uzroka poraza bila je činjenica da su gumbi na francuskim uniformama bili izrađeni od kositra, materijala koji se na niskim temperama raspao u prah, ostavljajući tijela vojnika izložena elementima.
2. Aleksandar III. Veliki (356. prije Krista – 323. Krista) nije bio samo uspješan vojskovođa, već i iznimno mudar čovjek – nikakvo čudo, ako znamo da ga je do šesnaeste godine podučavao Aristotel glavom i bradom. Cijenio je mislioce, napose Diogena iz Sinope: najpoznatijem pripadniku ciničke filozofske škole nudio je što god mu srce želi, na što mu je Diogen odbrusio kako je jedino što želi da mu se ovaj makne sa sunca, budući da ga je svojom sjenom ometao pri sunčanju!
3. Gaj Julije Cezar (100. prije Krista – 44. prije Krista), budući rimski diktator, kao 15-godišnjak zarobljen je na putu za Rodos. Pao je u ruke pirata: premda nisu imali pojma o kome je riječ, bilo im je jasno da se radi o imućnom čovjeku te su za njega odlučili tražiti “paprenu” otkupninu. U nešto više od mjesec dana, koliko je bio u rukama otmičara, svakog jutra im je obećavao kako će ih pribiti na križ čim mu se za to ukaže prilika. Ovi su se smijali, zaključivši kako mu nisu sve koze na broju. Nakon što je, po plaćanju otkupnine, oslobođen, Cezar je dao pohvatati, a potom i razapeti gusare. Baš kao što je obećao.
4. Eduard od Woodstocka (1330. – 1376.), najstariji sin engleskog kralja Eduarda III., bio je jedan od najuspješnijih vojskovođa srednjeg vijeka. U sklopu Stogodišnjeg rata, više-manje stalno je ratovao s Francuzima, a već kao šesnaestogodišnjak istaknuo se u bitki kod Crecyja, pod zapovjedništvom vlastitog oca. U povijesti je zapamćen po nadimkom “Crni princ” koji, spekuliraju stručnjaci, duguje boji svoga viteškog oklopa. Budući da ga je otac nadživio, nikad nije postao engleskim kraljem.
5. U ljeto 217. godine prije Krista, u bitci kod Trazimenskog jezera u Italiji, kartažanski vojskovođa Hanibal (247. prije Krista – 183. prije Krista) – možda najlukaviji antički strateg – ostvario je jednu od najvećih pobjeda nad rimskom vojskom. Pet legija, predvođenih konzulom Gajem Flaminijem Nepotom, odlučno je krenulo na Hanibala, no ovaj im je u međuvremenu pripremio stupicu. Na gorovitoj obali jezera, skrio je svoje trupe, i to na mjestu kroj koje su Rimljani morali proći kako bi došli do kartažanskog tabora. U stravičnom masakru, ubijeno je petnaest tisuća Rimljana a legenda kaže da se u jednom potoku nakupilo toliko krvi da je promijenio boju u crvenu!
6. Mongolski vladar Kublaj-kan (1215. – 1294.), jedan od najvećih osvajača svih vremena, u Europi je postao slavan poglavito zaslugom Marka Pola, koji je na njegovu dvoru proveo više godina. Kasnije, u djelu “Knjiga svjetskih čudesa”, moreplovac je o kanu pisao kao o idealu univerzalnog vladara. Polo je dobrim dijelom bio u pravu: Kublaj-kan je propagirao vjersku toleranciju te je održavao diplomatske odnose s europskim kršćanskim vladarima i rimskim papom, ali i s muslimanima.
7. Azijski osvajač Timur Lenk (1336.- 1405.), u zapadnim izvorima poznatiji kao Tamerlan, osnivač je Timuridskoga Carstva. Kako je od mladosti bio hrom, dobio je nadimak “lenk”, što znači “šepav”. Po nekima, upravo iz toga fizičkog nedostatka proizišla je njegova poslovična okrutnost – Timurova vojska iza sebe je ostavljala pustoš, paleći domove i koljući sve što se kretalo, a legenda kaže da je vojskovođa, kako bi utjerao strah u kosti neprijateljima, duž čitavog puta kojim bi prolazio ostavljao lubanje ljudi koje je pobio, naslagane u hrpe!
Piše: Lucija Kapural
