Uz pojam srednji vijek, dugačko razdoblje koje je trajalo od petoga do petnaestog stoljeća, često se veže epitet “mračni”. Kad se sjetimo križarskih ratova, pandemija kuge i progona vještica, taj pridjev čini nam se itekako prikladnim. Za vas smo probrali nekoliko činjenica iz srednjovjekovne povijesti koje nisu toliko razvikane!
Višnja ludila
U ranome srednjem vijeku, u srednjoj Europi bilo je rašireno praznovjerje da se vještice sastaju s vragovima u noći punog mjeseca, a potom s njima bludniče. Nadalje, vjerovalo se da ove od Boga odbačene žene tijela mažu mašću od mandragore, velebilja i crne bunike, kako bi brže letjele na svoja sijela. No, i voditelji istraga inkvizicijskih postupaka upotrebljavali su velebilje – kako bi izazvali halucinacije te, posljedično, priznanje o krivnji. Spomen na tu jezivu praksu ostao je u njemačkom nazivu za velebilje: riječ “tollkirsche” prevodi se kao “višnja ludila”.
Goropadničina violina
Iza slikovitog naziva “goropadničina violina” krije se naprava kojom su se, u srednjovjekovnoj Austriji i Njemačkoj, kažnjavale jezičave žene (na slici!). Drvena sprava s tri otvora, koja se rasklapala, uistinu je oblikom podsjećala na violinu: u veći otvor gurnuo bi se vrat prijestupnice, a u manja dva njene ruke. Tako sputana – nekad na nekoliko sati, nekad na više dana – brbljavica je imala priliku razmisliti o svome ponašanju. Ponekad, na napravu bi se stavljala zvona, tako da dobri građani čuju kad nesretnica prolazi ulicom te je dodatno kazne vrijeđanjem/gađanjem trulim povrćem. Postojala je i tzv. “dvostruka violina”, u koju bi se gurnule dvije posvađane žene, licima okrenute jedna prema drugoj. Iz nje nisu izlazile sve dok se ne bi pomirile.
Proricanje iz urina
U srednjem vijeku, davno prije izuma stetoskopa, krvnih testova i rendgenskih zraka, ultimativni dinagnostički alat bila je čaša napunjena urinom. Vodeći “znanstveni” autoriteti tog vremena su iz boje, mirisa i okusa mokraće (da, uistinu su je kušali!) donosili zaključke o pacijentovu zdravstvenom stanju, karakteru, pa čak i o njegovim – religijskim uvjerenjima! Primjerice, opće je bilo poznato da je urin nevjernika i sličnih spodoba taman i mutan, baš poput njih samih.
Gradski vikač
Osim po rudnicima Rammelsberga, impozantnim ostacima gradskih zidina iz šesnaestog stoljeća i carskom dvorcu iz jedanaestog stoljeća (jednoj od najstarijih svjetovnih zgrada u Njemačkoj), Goslar, povijesni grad u Donjoj Saskoj, poznat je po uistinu jedinstvenom običaju iz kasnoga srednjeg vijeka. Tamošnja uprava plaćala je, naime, “gradskog vikača”, muškarca mlađe životne dobi i snažnoga glasa, čiji zadatak je bio sljedeći: dan prije nego što se iz gradske rijeke izvlačila voda, namijenjena proizvodnji piva, morao je hodati gradskim ulicama te podsjećati stanovnike Goslara da u naredna dvadeset četiri sata ne vrše malu i veluku nuždu u rijeku, što im je inače bio običaj.
Kako je samostrel zaprijetio društvenom poretku?
Godine 1139., u kanonu Drugoga lateranskog koncila, papa Inocent II. proglasio je samostrele “oružjem protivnim Božjim odredbama” te je, pod prijetnjom ekskomunikacijom, najstrože zabranio njihovu upotrebu. Na taj ga je čin nagnala bojazan da bi to oružje, koje je postajalo sve popularnije, moglo poslužiti rušenju društvenog poretka. Naime, samostrel je u to vrijeme bio jedino oružje sposobno s veće udaljenosti probiti viteški oklop a, da stvar bude opasnija, njime je bilo prilično lako rukovati. To je, u teoriji, pružalo priliku seljacima da se ravnopravno obračunaju s plemićima, što se nipošto nije smjelo dozvoliti.
Piše: Lucija Kapural
