Zanimljivosti iz crkvene povijesti: Đavolji alat, poticajna zvona i kurtoazni inkvizitori

Katolička crkva, sa sjedištem u Rimu i papom kao vrhovnim poglavarom, ima dugačku povijest, kroz koju se ono humanističko i krvožedno često ispreplitalo. Suprotno drugim kršćanskim konfesijama, od samih početaka je odlikuje strogo hijerarhijsko uređenje, apsolutna vjera u dogme, obveza prisustvovanja liturgiji i primanja sakramenata te celibat svećenika. Svojim utemeljiteljem smatra Isusa Krista, a sebe drži izravnom nasljednicom prve crkve apostolskih vremena. Širenje kršćanstva u prva tri stoljeća pratili su progoni rimskih vlasti, da bi koncem četvrtog stoljeća, za cara Teodozija Velikoga, Katolička crkva postala i državnom crkvom. Za vas smo odabrali nekoliko zanimljivosti iz povijesti ove moćne institucije!

1. Europljani su se s viljuškom upoznali u jedanaestom stoljeću, kad ju je bizantska princeza, koja se udala za glavu Mletačke Republike, donijela u Italiju. Kroz samo nekoliko mjeseci, Crkva je novi jedaći pribor proglasila svetogrdnim. Sv. Petar Damiani, jedan od najvećih reformatora svoga vremena, zgađeno je opisao princezine prehrambene navike: “Ovisna o luksuzu, nije željela dodirivati hranu prstima već je eunusima naređivala da je režu na male dijelove, koje bi kasnije nabadala čudnim zlatnim instrumentom s dva šiljka te ih tako prinosila ustima”. Njegovi crkveni kolege prijetili su svome stadu vječnim prokletstvom ukoliko prihvati ovu modu, grmeći s oltara kako nam je Bog dao “prirodne viljuške”, prste, te da ove naprave mogu biti jedino od Nečastivog glavom i papcima.

2. Jeste li se ikad pitali zašto na kršćanskim crkvama zvona uvijek zvone u podne? Taj običaj povezan je s ratovima protiv Osmanskoga Carstva. Nakon pada Konstantinopola 1453. godine, sultan Mehmed II. krenuo je prema Mađarskoj. Na tom putu našao mu se Beograd, grad koji je neuspješno pokušavao osvojiti. Za vrijeme tih pokušaja, papa Kalist III. donosi edikt o obaveznom zvonjenju u podne, kako bi se vjernici potaknuli na molitvu za pobjedu nad brojčano nadmoćnim neprijateljem. Čini se da su “očenaši” i “zdravomarije” urodili plodom: vojska Janka Hunjadija potukla je sultanove snage. Običaj zvonjenja opstao je do današnjeg dana iz jednostavnog razloga – papa nikad nije povukao spomenutu edikt!

3. Hadrijan IV. (1110. – 1159.), jedini Englez koji je izabran za papu, na mjesto poglavara katoličke crkve zasjeo je 1154. godine, a do kraja života borio se za učvršćenje papinske vlasti i obranu papinskog teritorija. Čovjek koji je vladao željeznom rukom, ne pokazujući preveliku milost neprijateljima, umro je na prilično bijedan, nedostojanstven način. Nakon višesatnog govora protiv rimsko-njemačkog cara, papa je ožednio te prišao fontani kako bi nakvasio grlo. Igrom sudbine, u tom se trenutku ondje našla muha, koja je nesretniku kroz usta uletjela ravno u dušnik. Stanovnici Agnanija, gradića u blizini Rima u kojem je papa održao vatreni govor, pohitali su mu u pomoć, ali kobnog kukca nisu uspjeli izvaditi iz usta presvetog oca. Hadrijan IV. umro je od gušenja, potpuno modar u licu.


4. Crkveni sabor u Niceji 325. godine odlučio je da Uskrs postane pravi kršćanski blagdan. Nakon dugih rasprava, određeno je da se slavi prve nedjelje nakon punog mjeseca koji pada iza 21. ožujka, odnosno ekvinocija. Do dvanaestog stoljeća, crkva je zabranjivala konzumaciju jaja za vrijeme ovog blagdana, želeći se distancirati od poganskih običaja. Kasnije je zabrana ukinuta, štoviše, u mnogim se crkvama održavao tzv. “Festival bacanja jaja”. Svećenik bi dobacio tvrdo kuhano jaje jednom ministrantu, ovaj drugom, itd. Onaj u čijim se rukama jaje nalazilo kad bi sat otkucao dvanaest sati smio je zadržati “ulov”, što se smatralo blagoslovom.

5. Izraz “đavolji odvjetnik” (lat. “advocatus diaboli”) nastao je u srednjem vijeku, u okrilju katoličke crkve. Kad su crkveni poglavari odlučivali o tome hoće li netko biti proglašen svetim, posao “đavoljeg odvjetnika” sastojao se u tome da iznosi argumente zašto dotični ne bi trebao postati svetac.

6. Ugo Boncompagni, izdanak ugledne plemićke obitelji iz Bologne, postao je papa sa sedamdeset godina. Od 1572. do 1585. godine, koliko je vladao crkvom kao Grgur XIII., odlučno je provodio katoličku obnovu i protureformaciju, a u borbi protiv hugenota u Francuskoj bio je oslonac kralja Henrika III. Ipak, u povijesti je zapamćen u prvom redu kao čovjek koji je reformirao je julijanski kalendar, po njemu prozvan gregorijanskim kalendarom. Učinio je to 1582. godine, bulom “Inter gravissimas”, oslanjajući se na savjete uglednih astronoma Christophera Claviusa i Aloysiusa Liliusa.

7. U glasovitom skeču, članovi “Monty Pythona” kažu da “Nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju”. U stvarnosti, ljudi su je itekako očekivali: prema zakonu, inkvizitori su optuženike unaprijed morali obavijestiti o svojoj posjeti!

8. Križarski ratovi, niz vojni koje su kršćani – od kraja 11. do druge polovice 13. stoljeća – vodili protiv Seldžuka, Fatimida i drugih islamskih dinastija i država, ispisali su neke od najkrvavjih stranica u povijesti. Vođeni su na poticaj papa, s ciljem oslobođenje svetih mjesta u Palestini, napose Kristova groba u Jeruzalemu, iz ruku muslimana. Zanimljivo, početak ovih ratova obilježila je jedna nesvakidašnja astronomska pojava. Na sinodu u Clermontu 1095. godine, papa Urban II. pozvao je na prvi križarski rat – neposredno nakon kiše meteora koja je protumačena kao božja podrška tom pothvatu!

Piše: Lucija Kapural

Komentari