Odnos prema prostituciji je paradoksalan kako kroz povijest tako i danas. Uvijek je prostitucija promatrana kroz prizmu koja je na granici osude i prihvaćanja. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće gotovo svi gradovi zapadnog svijeta, imaju legalizirane bordele. Ista je situacija i u Zagrebu, ali i nekim drugim hrvatskim gradovima. Zagreb na prijelazu stoljeća ima više od 70 000 stanovnika, i registrirano nešto manje od 50 prostitutki. Naravno, da ova mala brojka “ne drži vodu”, jer su postojale i tzv. tajne prostitutke odnosno one koje su “radile na crno”. Često su to bile žene koje su imale male prihode pa su si kroz trgovinu tijelima podebljavale budžet.
Tko može posjedovati bordel?
Raširenost prostitucije dovela je do donošenja tzv. “Bludilištnog pravilnika” u Zagrebu 16. travnja 1899. Ovim je pravilnikom reguliran rad javnih kuća i pravni status bludnica. Njega je temeljito istražio za potrebe svog diplomskog rada Hrvoje Geljić. Njegov rad koji nosi naslov: “Prostitucija u Zagrebu krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća” opširno analizira ovu tematiku. Prema ovoj analizi vlasništvo nad zagrebačkim bordelima mogle su imati samo ženske osobe starije od 30 godina. U to poslovanje često su bili uključeni i muškarci preko svojih žena, za što dobar primjer u Zagrebu daje slučaj Roze i Vilima Aranjoša. No ovaj pravilnik nije postavio nikakve druge uvjeta za poslovanje za razliku od osječkog koji je pak tražio da vlasnik ne smije imati kazneni dosje. Tako su se uvjeti za poslovanje mogli donekle razlikovati od grada do grada. Više bordela se u Zagrebu nalazilo u nekadašnjoj Kožarskoj ulici, a bračni je par Aranjoš vodio više njih.
Transparentna izolacija
Analiza ovog pravilnika pokazala je da je gradsko poglavarstvo tražilo transparentnost u poslovanju, ali je istovremeno tražilo izolaciju bordela i prostitutki. Bila je to transparentna izolacija. Tako su se bordeli trebali otvarati isključivo na lokacijama koje su dozvoljene od grada kako ne bi izazvali javnu sablazan. Prema odredbama pravilnika prozori bordela u prizemlju i na prvom katu morali su biti od mutnog stakla. Ahivska građa svjedoči da su se ova pravila kršila, pa su se ljudi žalili na otvorene prozore bordela i opscene scene koje su od tamo dopirale. Prema odrednicama pravilnika navedeno je da ako bludnica ne živi u javnoj kući ne smije biti nastanjena u blizini škola, crkava i sličnih “pristojnih” javnih objekata. Isto tako se navodi da djeca ne smiju stanovati u javnim kućama, što ide u prilog postojanju takve prakse koja se ovim odredbama nastojala suzbiti. Zanimljivo je da pravilnik zabranjuje točenje alkohola i glazbu unutar javnih kuća. Tako se možda željelo udovoljiti vlasnicima kavana koji su se žalili što javne kuće mogu poslovati cijelu noć, a njihovi lokali ne. No zabrana alkohola neovisno je li joj to bila namjera je štitila ove žene od zlostavljanja kojem su bile redovito izložene, a čemu je dodatno kumovao alkohol.
Prije posla – prijava
Zagrebački pravilnik je propisao i dob žena koje su se bavile ovim poslom. To su mogle biti žene stare između 17 i 40 godina. Prostitutka se morala prije upuštanja u poslovanje prijaviti u gradsko redarstvo s osobnim dokumentima i dvije fotografije koje nisu smjele biti starije od godine dana. Iskaznica se obnavljala svake godine. Promjena radnog mjesta odnosno bordela se morala također prijaviti. Ukoliko bi se prostitutka oglušila o tu odredbu mogla je završiti i u zatvoru.
Pregledi liječnika
Sukladno pravilniku ove su žene trebale biti na ulici propisno odjevene i morale su paziti na svoje ponašanje izvan javne kuće. Liječnici su bili zaduženi za pregledavanje prostitutki, ali i higijenskih prilika u bordelima. Pregledi su se obavljali na tjednoj i mjesečnoj razini. Pravilnik je nalagao i da se bolesne bludnice liječe u bolnici, a vlasnice bordela su zaposlenicama morale plaćati troškove. I ovdje se nastojalo uštedjeti pa su prostituke često upućivane u bolnicu bez dokumenata.
Prema svemu sudeći sva su se ova pravila kršila, a ponajviše zbog toga što su kazne bile odveć niske da bi vlasnike, pardon vlasnice bordela prisilile da se drže slova zakona. U dvadesetim godinama prošlog stoljeća zagrebački bordeli su zatvoreni, a prostitucija je postala kazneno djelo. Suvremeni svijet naginje legalizaciji prostitucije što nosi također svoje probleme ako se pri tome ne postave jasna pravila, ali o tome više nekom drugom zgodom.
Piše: Sonja Kirchhoffer
