Žalosna priča o dinosaurima koji su izgubili evolucijsku utakmicu

Znanstvenici sa Sveučilišta Mount Marty u Južnoj Dakoti nedavno su objavili studiju o dvije neobične vrste dinosaura koje su, prije otprilike stotinu i šezdeset milijuna godina, živjele na području današnje Kine. Yi qi i Ambopteryx longibrachium, ranije neistraženi teropodi iz razdoblja kasne jure, između dugačkih prstiju su imali razapetu tanku membranu, neku vrstu primitivnih krila. Kako je ona funkcionirala, objasnio je peleontolog Thomas Dececchi, glavni autor studije. “Za razliku od većine teropoda, dinosaura koji su se kretali su se na dvjema nogama, ove dvije vrste nisu bile mesožderi nastanjeni na tlu već biljojedi čiji su dom činile krošnje drveća. Biljke i sjemenke tvorile su osnovu njihove prehrane a povremeno bi se, pretpostavljamo, pogostile kakvim kukcem. Iz toga bi se mogao izvuči zaključak da su ove životinje bile vješti letači ali to ne može biti udaljenije od istine. Da, živjele su na stablima i imale krila, ali je svijanje potonjih bilo nezgrapno i neučinkovito pa nisu mogle letjeti već samo lebdjeti između stabala, nošene zračnim strujama”, ispričao je znanstvenik. “Ova sposobnost donekle ih je štitila od predatora na zemlji ali to, pokazalo se, nije bilo dovoljno. U nemogućnosti da se natječu s ranim pticama i ostalim krilatim dinosaurima koji su boravili u krošnjama, obje vrste izumrle su nakon samo nekoliko milijuna godina. Dominantnije, bolje prilagođene vrste jednostavno su ih istisnule”. Kako su ove životinje letjele, Desecchi i kolege doznali su skenirajući njihove fosilne ostatke pomoću specijalnog lasera, koji otkriva detelje u mekom tkivu nevidljive pomoću standardne bijele svjetlosti. Nakon toga su, pomoću složenih matematičkih modela, pokušavali analizirati letačke sposobnosti ovih teropoda, testirajući varijable poput težine, raspona krila i rasporeda mišića. Desecchijev zaključak? “Vrste Yi qi i Ambopteryx longibrachium nisu mogle pobjediti na tlu. Nisu mogle pobijediti ni u zraku. Bio je to početak njihova kraja!”

Piše: Lucija Kapural

Komentari