Zagonetni monolit u srcu prašume – sveto mjesto Inka?

Fotografija: Ancient Origins

Duboko u peruanskoj džungli, neometan od ljudske ruke i pogleda, zagonetan kameni spomenik mirno je snivao gotovo dva tisućljeća. Riječ je o monolitu teškom preko jedne tone, skrivenom u gustom zelenilu okruga Leymebamba, a struka još nije u potpunosti rasvijetlila njegovu funkciju. Stanovnici okolnih područja bili su svjesni njegova postojanja, no došljacima su nerado pričali o njemu.

Međunarodni tim arheologa nedavno se zaputio u ovo teško pristupačno područje kako bi detaljnije proučio tri metra dugačku kamenu strukturu, o kojoj su njihovi prethodnici u prošlosti ostavili tek nekoliko kratkih i nejasnih bilješki. “Prolili smo litre i litre znoja kako bismo došli do ovoga zabačenog sela, u kojem već godinama nitko ne živi. Planinarili smo, trčali, puzali i jahali kroz džunglu na visinama od dvije do četiri tisuće metara, odolijevajući kukcima i nesnosnim vremenskim prilikama. Jedva smo ostali živi, no isplatilo se!”, ispričao je Jason Kleinhenz, inženjer kojem je bilo povjereno trodimenzionalno skeniranje monolita.

Zašto je ovaj postupak bio potreban, objasnio je arheolog Daniel Fernandez-Davila, voditelj istraživanja. “Rezbarije na površini monolita u stalnom su riziku od erozije, zbog učestalih pljuskova na ovom području. Ako s vremenom iščeznu, zauvijek ćemo imati njihove skenove”, objašnjava stručnjak, otkrivajući detalje o spomenutim rezbarijama. “Jedna od njih prikazuje mačkoliko stvorenje oštrih zuba, tijela prekrivena perjem. Riječ je o božanstvu koje su štovali Inke tijekom tzv. formativnog perioda, pa pretpostavljamo da je monolit imao ritualno značenje.

I ostali dokazi upućuju na zaključak da je ovaj dio prašume za drevne indijanske narode bio sveto mjesto. Monolit je izrađen od sedimentne stijene kakvu ne možemo naći u okolici, što znači da su je Inke vukli kroz prašumu s nekog drugog mjesta. Za takav pothvat bilo je potrebno nekoliko desetaka snažnih muškaraca. Ne bi se upuštali u takav napor da im ovo mjesto iz nekog razloga nije bilo važno”.

Piše: Lucija Kapural


Komentari