Blair Atholl, pitoreskno selo u škotskom okrugu Perthshire, 1985. godine postalo je poprištem uistinu uzbudljiva arheološkog otkrića. Tijekom građevinskih radova u blizini rijeke Tilt, pronađeni su ljudski ostaci. Čak i laicima bilo je jasno da su vrlo stari, pa su na teren pozvani arheolozi. Alison Reid, kustosica Muzeja Pertshirea, metodom radiokarbonskog datiranja utvrdila je da je truplo pripadalo muškarcu srednje životne dobi, koji je živio u petome ili šestom stoljeću, u ranome srednjem vijeku. Digitalnom rekonstrukcijom, koja je napravljena kasnijih godina, pokojnik kao da je uskrsnuo: prikazan je kao kršan muškarac snažne čeljusti, plavih očiju i svijetle kose.
Zbog golemog zanimanja javnosti za pokojnika, znanstvenici sa Sveučilišta u Aberdeenu nedavno su proveli opsežno istraživanje njegovih ostataka. Čini se “Čovjek iz Blair Atholla”, kako su o njemu s ponosom pisali lokalni mediji, uopće nije bio iz Blair Atholla, a možda čak ni iz Škotske. Do tog uvida stručnjake je dovela analiza izotopa u kostima i zubima čuvenog trupla. Kolagen koji su ekstrahirali i proučili pokazao im je što je ovaj čovjek jeo zadnjih godina života – njegova prehrana temeljila se na svinjetini i slatkovodnim ribama, a u želucu su mu povremeno završavale i ptice močvarice. Udio sumpora, stroncija i kisika pokazao je pak da je čovjek većinu života proveo u obalnom području s blažom klimom. “Možda je živio na Herbidima, no nije isklučeno ni da je je bio Irac”, otkrila je arheologinja Kate Britton, voditeljica istraživanja.
Nije moguće točno odrediti koliko je dugo živio u na području Škotske. Neki znanstvenici spekuliraju da je pripadao Piktima, potomcima pretkeltskoga domorodačkog stanovništva Irske i Britanije. Ime ovog naroda dolazi od riječi “pictus” (“naslikan”) – tako su ih Rimljani nazivali zbog običaja bojanja tijela odnosno primitivnne vrste tetoviranja. Dijelili su se na više plemena, a često su upadali na rimsko područje, vodeći okršaje s graničnim postrojbama. Upravo radi obrane od njih, Rimljani su izgradili složene sustave utvrda, poput Hadrijanova zida. Pokršteni su u petom i šestom stoljeću, a do kraja devetog stoljeća etnički su se asimilirali sa susjednim Škotima.
Na piktskom jeziku očuvano je tek nekoliko natpisa, pisanih ogamskim pismom. Riječ je o najranijem alfabetu kojim se zapisivao arhaični oblik staroirskoga jezika. Sastojao se od crtica (za suglasnike) i kružića (za samoglasnike), koji su se urezivali na jednu okomito postavljenu crtu, u smjeru odozdo prema gore. Ti iznimno teško čitljivi natpisi upućuju na zaključak da su Pikti govorili neindoeuropskim jezikom.
Piše: Lucija Kapural
