Zagonetna smrt najpoznatije indijske slikarice: Je li pustopašnu umjetnicu ubio ljubomorni suprug?

Slika: YouTube screenshot

U samo dvadeset osam godina, koliko je hodala zemljom, stvorila je golem slikarski opus te postala jedno od najznačajnijih imena tzv. bengalske renesanse, umjetničkog pokreta iz perioda kolonijalne Indije koji je je obilježio osebujan splet modernističkih i nacionalističkih ideja i motiva. “Indijsku Frida Kahlo”, kako su je nazivali zbog palete snažnih kolorita ali i boemskog stila života, danas smatraju jednom od najvećih umjetnica u domovini – vlada je njene radove proglasila nacionalnim blagom te samo u rijetkim prigodama dopušta njihovu prodaju u inozemstvo, a cesta u New Delhiju nazvana je po njoj. Utjecala je na generacije indijskih slikara, od Sayeda Haidera Raze do Arpite Singh, a njeno platno “Prizor iz sela” 2006. godine se upisalo u povijest kao najskuplja indijska slika. Zbog sugestivnog prikaza ženske patnje te slobodoumnih svjetonazora, slovi i za feminističku ikonu, a toj percepciji je doprinio i njen tragičan kraj. Zvala se Amrita Sher-Gil (1913. – 1941.) a život joj je bio poput plamena koji je iznenada bljesnuo da bi se vrlo brzo – i pod krajnje sumnjivim okolnostima – ugasio.

Ne vjeruješ u Boga? Van iz škole!

Djetinjstvo Amrite Sher-Gil mogli bismo opisati kao privilegirano. Rođena je u Budimpešti, kao najstarija od dvije kćeri indijskog aristokrata Umraa Singha Sher-Gila i operne pjevačice Marie-Antoinette Gottesmann, mađarske Židovke. Premda je obitelj stanovala u jednoj od najvećih i najraskošnijih kuća u gradu, Amrita je bila – te do kraja života ostala – iznimno skromna i radišna.

Da je riječ o talentiranom i bistrom djetetu, vrlo brzo je postalo jasno – kao trogodišnjakinja već je naveliko čitala, a s nepunih šest je počela izrađivati nevjerojatno realistične i zrele portrete žena, mahom obiteljskih služavki. Osim u slikarstvu, isticala se u glazbi – prije osmog rođendana je svladala klavir i violinu, a nedugo potom je, zajedno sa sestrom Indirom, održala prvi koncert.

Negdje u to vrijeme, zbog očeva posla, obitelj seli u njegovu domovinu. Skrasili su se u Shimli, danas glavnom i najvećem grad sjeverne indijske države Himachal Pradesh. Ondje, djevojčica je počela dobivati slikarsku poduku, da bi se kao tinejdžerica, tijekom obiteljskog putovanja u Firencu, upoznala s radovima talijanskih majstora.


Ondje se upoznala s još nečim  – slobodarskim idejama. Po povratku u domovinu, izjasnila se kao ateistkinja, zbog čega je izbačena iz škole. Zahvaljujući očevim vezama, omogućen joj je povratak u školske klupe.

La Vie Bohème

Slikarstvo je studirala na glasovitoj “École des Beaux-Arts”, u gradu koji će na presudan način obilježiti njen život – Parizu. Ondje, pronašla je sve što je tražila – nesputan život i vrelo inspiracije. Premda se u njenim ranim radovima vidi utjecaj Cézannea, Gauguina i Modiglianija, brzo ga je počela obogaćivati izrazito indijskim motivima.

Jedan od profesora, slikar i gorljivi ljevičar Boris Taslitzky, bio je oduševljen njenom sigurnom rukom te ju je poticao da pronađe vlastiti stil. To poticanje nerijetko se odvijalo u njegovom atelijeu, gdje joj je postao prvi u nizu ljubavnika. Opijena slobodom, mijenjala ih je kao na traci, a ni draži istospolne ljubavi nisu joj bile nepoznanica.

Mnoge seksualne partnere i partnerice ovjekovječila je na svojim platnima. Jedno od njih, naslovljeno “Mlade djevojke”, donijelo joj je zlatnu medalju pariškoga Grand Salona – s tek navršenih devetnaest, postala je najmlađa te jedina azijska članica.

Kako su godine prolazile a boemski stil života počeo ostavljati traga na njezinu psihofizičkom zdravlju, čežnja za domovinom postajala je sve jača. “Europa, mada opojna, pripada Picassu, Matisseu, Braqueu… Indija pripada samo meni”, rezimirala je te osjećaje nedugo po povratku u domovinu. Ondje, tematika njenih platna sve dominantnije postaje socijalna. Amrita Sher-Gil, kći aristokrata, na istodobno snažan i suptilan način prikazivala je patnju potlačenih klasa.

Ubojsto zbog ljubomore?

Nakon kratkotrajne afere s britanskim novinarom Malcolmom Muggeridgeom, urednikom lista “The Calcutta Statesman”, Amrita je – na iznenađenje znanaca – uplovila u bračnu luku. Godine 1938., postala je supruga mađarskog liječnika Victora Egana – vlastitog rođaka! Unatoč tome, kako svjedoče pisma, nastavila je s ljubavnim aferama, dakako u diskreciji. Primjerice, mnogi vjeruju da je na platnu “Dvije žene” prikazala sebe u zagrljaju mlađahne ljubavnice Marie Louise.

Ljubavni podvizi nisu stali na put radu, naprotiv – indijski period stvaralaštva bio je najplodniji u njenoj karijeri. Predano je slikala za ono što je trebalo biti vrhuncem iste, otvaranje njene prve samostalne izložbe u Lahoreu. Samo nekoliko dana prije važnog događaja, oboljela je od nepoznate boljetice te pala u komu. Dana 5. prosinca 1941. godine, nešto prije ponoći, njeno srce zauvijek je prestalo kucati.

Premda se šuškalo da je umrla od sepse, posljedice nestručno izvedenog pobačaja, Amritina majka do kraja života je tvrdila da je njena mezimica ubijena. Ucviljena žena slučaj je prijavila policiji, tvrdeći da je njenu kćer otrovao ljubomorni suprug, no istraga nikad nije provedena. Nije se radilo o šlampavosti pravosudnog aparata već o povijesnim okolnostima – dan nakon Amritine smrti, Engleska je objavila rat Mađarskoj, a Victor Egan proglašen je državnim neprijateljem te je poslan na robiju. Istina o tragičnom kraju lijepe slikarice po svoj se prilici nikada neće otkriti – njeno tijelo kremirano je nedugo nakon smrti.

Piše: Lucija Kapural

Komentari