Ovaj skromni isusovac zapamćen je kao jedan od najsvestranijih mislilaca svih vremena. Nevjerojatne rezultate postigao je u matematici, fizici, astronomiji, optici, geodeziji, građevinskoj statici, filozofiji, teologiji i arheologiji, a uz to je bio na glasu kao vrstan književnik i diplomat. Bio je član najuglednijih akademskih ustanova, prijatelj okrunjenih glava te papin miljenik. Jedan od najvećih znanstvenika u povijesti naše je gore list, a početna slova svakog odlomka ovog teksta kriju njegovo ime!
Rođen je 1711. u Dubrovniku, u plemićkoj obitelji. Domovinu je napustio kao 14-godišnjak, kad postaje student Rimskog kolegija, najuglednije sveučilišne institucije u katoličkom svijetu. Po završetku novicijata, započinje studij retorike, a nakon dvije godine i onaj filozofije, na kojem se – prema tadašnjem programu – učila logika, fizika, metafizika, matematika i astronomija, uz klasične jezike. Još kao student, počeo je predavati matematiku na svojoj alma mater. Ubrzo je zaređen za svećenika, što nije stalo na put njegovoj akademskoj karijeri. Prvi znanstveni rad, astronomsku raspravu “O Sunčevim pjegama”, objavio je prije dvadeset petog rođendana.
U službi Benedikta XIV., godine 1742. mu je povjeren odgovoran zadatak. Papa je, naime, od njega zahtijevao da riješi problem pukotina na kupoli bazilike sv. Petra u Vatikanu. Bio je to presedan – takve poslove ranije su obavljali isključivo građevinari, a sada se trebao isprsiti teoretski matematičar, k tome žutokljunac. Primijenivši načelo virtualnog pomaka, metodu otprije poznatu u matematici ali nikad ranije primijenjenu u praksi, opovrgnuo je skeptike i spasio dragocjenu kupolu. Od tada, matematika se koristi u rješavanju građevinskih problema. Uz to, ponovno na papin zahtjev, radio je na isušivanju močvara u Italiji, stvorio prvu egzaktnu kartu papinske države i utemeljio zvjezdarnicu u Breri, najmoderniju na svijetu.
Đipajući od metropole do metropole, razvijao je brojne sporedne interese. Kao član Britanske akademije znanosti, poslan je u Carigrad kako bi motrio prolazak Venere ispred Sunca. Čekajući taj važan astronomski događaj, dosadu je kratio istraživanjem ostataka Troje. Bila su mu dovoljna dva-tri dana da zaključi kako se drevni grad nije nalazio na maloazijskoj obali, kao što je većina tadašnjih autoriteta mislila, nego dublje u unutrašnjosti. Ravno 120 godina kasnije, to su potvrdila iskapanja slavnog Heinricha Schliemanna!
Epohalni značaj imalo je djelo “Teorija prirodne filozofije”, kojim je utabao put brojnim granama fizike. U njemu, tvrdi da se tijela sastoje od konačnog broja nedjeljivih točaka čije je svojstvo sila – na malim udaljenostima odbojna, dok na većima prelazi u privlačnu. To otkriće preteča je Bohrova modela atoma. Nevjerojatna je intuicija kojom je, stoljeće i pol prije Einsteina, došao na ideju o relativnosti prostora i vremena, konstantnoj brzini svjetlosti i mogućnosti prostora s četiri dimenzije. U tom kontekstu, Nietzscheova tvrdnja da je njegova atomističko-dinamička teorija strukture tvari “najveći trijumf nad osjetilima koji je ikad postignut” nije nimalo pretjerana. Nadalje, postavio je temelj za kasniji razvoj teorije elementarnih čestica, a može ga se smatrati i pretečom termodinamike, kinetičke teorije tvari te teorije elastičnosti čvrstih tijela. Spoznajom da tvar nije samo nositelj sila, već se i sama sastoji od sila, doveo je do ideje polja, koju je dosta kasnije formulirao Faraday. Na njegovoj ideji “sveznajućeg duha”, Laplace je pak formulirao načelo klasičnog determinizma.
Revolucionarne su i njegove matematičke ideje. Istražujući načelo neprekidnosti, došao je do formulacije kontinuuma realnih brojeva puno prije njemačkih matematičara Dedekinda i Cantora. Smatra ga se i praocem teorije fraktala, matematičkog temelja teorije kaosa.
Bez njega, moderna astronomija ne bi bila ono što jest. Uveo je novu metodu određivanja parabolične staze kometa, a nakon Herschelova otkrića Urana, među prvima je zaključio da je riječ o planetu. Nadalje, prvi je formulirao fotometrijski zakon rasvjete, kasnije poznat kao Lambertov zakon. U optici, razvio je prvu zadovoljavajuću teoriju luminiscencije, a u geofizici je prvi odredio nepravilan oblik Zemlje.
Osim znanosti, zadužio je književnost. Latinske stihove “sipao” je kao iz rukava, a elegije, epigrame i ekloge posvećivao je poznanicima, poput pape ili carice Marije Terezije. Nadahnuta lirska djela osigurala su mu članstvo u rimskoj Arkadiji, najuglednijem književnom društvu, a suvremenici su ga uspoređivali s Lukrecijem.
Širokih ramena i snažnih mišića, bio je iznimno brz i vitalan. Kondiciju je održavao višesatnim šetnjama i – igranjem biljara!
Kad ga je neki kolega nazvao “talijanskim znanstvenikom velikog ugleda”, ispravio ga je, napisavši da je Dalmatinac iz Dubrovnika. Veliki domoljub, nije dopuštao da svijet zaboravi odakle je ponikao.
Ono što je čudilo mnoge suvremenike bila je činjenica da jedan svećenik gorljivo zagovara Kopernikov heliocentrični sustav. Upravo zahvaljujući njemu, papa je uklonio Kopernikove naslove s liste zabranjenih knjiga!
Velika priznanja dobio je nakon smrti. Nobelovac Werner Heisenberg nazvao ga je “hrvatskim Leibnizom”, a po njemu je nazvan krater na Mjesecu te asteroid.
Iznimno važni su i njegovi diplomatski podvizi. Zahvaljujući prijateljstvu s kraljevima i kardinalima, pomagao je rodnom gradu kod brojnih prijepora. Zbog njegova urgiranja kod ruske kraljice Katarine II. Velike, Dubrovnik je za rusko-turskog rata spašen od ruske opsade.
Ćudljivi, razmaženi i od strane konkurencije prestrašeni francuski znanstvenici dočekali su ga “na nož” nakon što ga je kralj Luj XV. 1774. pozvao u Pariz, na za njega specijalno osmišljeno radno mjesto direktora optike Francuske ratne mornarice Tako je, kao starac, postao francuski državljanin. Razlog zbog kojeg su ga kolege napadali bila je ljubomora: radilo se o jednom od najbolje plaćenih radnih mjesta u zemlji! Smrt ga je 1787. dočekala u zemlji u kojoj je proveo najveći dio života, Italiji. “Malo je što znamo, neizmjerno što ne znamo”, bile su njegove posljednje riječi.
Šiše: Lucija Kapural
