Zagonetna arheološka otkrića: Golemi geoglifi, sveti grad i kuća kostiju

Arheologija funkcionira poput svojevrsnog vremeplova: omogućuje nam uvid u kulturu, običaje, vjerovanja i svakodnevni život davno minulih civilizacija. Ponekad, otkrića ove znanosti toliko su zagonetna da oko njihova značenja ne postoje slaganja ni među najvećim stručnjacima. Evo nekoliko primjera!

Obredna mjesta ili putokazi?

Ako vas zanimaju tajanstvena arheološka otkrića, po svoj ste prilici čuli za goleme geoglife na koje, od šezdesetih godina prošlog stoljeća naovamo, istraživači nailaze na pustinjskom platou južnog Perua. Tzv. Nazca linije, crteže na tlu duljine od četiri metra do deset kilometara, u punini vidljive samo iz zraka, stvorila je istoimena pretkolumbovska indijanska kultura koja se između između 100. i 750. godine razvijala na područjima riječnih dolina (Nazca, Ica i Pisca) južne peruanske obale. Do dana današnjeg, nije otkriveno čemu su one služile ni kako su ih pripadnici drevne civilizacije stvarali na teško pristupačnom terenu. Objašnjenja su brojna te variraju od likovnog izražavanja, preko crteža za prizivanje kiše, do poligona za slijetanje izvanzemaljskih brodova, a teorija koju prihvaća najveći broj znanstvenika jest ona da su služile za orijentaciju. Japanski znanstvenici u novije vrijeme su, na lokaciji 460 kilometara udaljenoj od prijestolnice Lime, pomoću satelita pronašli čak 143 do sada nepoznate Nazca linije, od kojih mnoge prikazuju ljudske i životinjske likove. Analizom satelitskih snimki, stručnjaci su identificirali dvije glavne vrste geoglifa. U skupinu A svrstali su one starije i veće, a u skupinu B nešto mlađe i kraće od pedeset metara. Japanski arheolozi smatraju da su geoglifi tipa A, koji često prikazuju životinje, bili drevna obredna mjesta, dok su oni iz skupine B, smješteni duž staza, možda služili kao putokazi koji su putnike usmjeravali prema tim ritualnim mjestima.

Kamenje koje pleše


Na visini od 2400 metara u Andama, na uskome sedlu između dvaju oštrih planinskih vrhova, ugnijezdio se tajanstveni Maccu Pichu. Kojih sedamdesetak kilometara od peruanskoga grada Cusca, nekadašnju svetu prijestolnicu Inka i njihovo posljednje uporište u borbi protiv Španjolaca 1911. je otkrio arheolog Hiram Bingham, a jedno od rijetkih u potpunosti sačuvanih pretkolumbovskih naselja od tada je neiscrpno vrelo dragocjenih spoznaja za znanstvenike. Jedno od pitanja oko kojih su se godinama lomila koplja jest sljedeće: zašto je kompleksna mreža od dvije stotine pojedinačnih struktura podignuta na iznimno nepristupačnome mjestu i kako je uspjela odoljeti “zubu vremena”? Iz mora proturječnih teorija, izdvojili smo onu koja nam se čini najintrigantnijom. “Machu Picchu nije slučajno podignut tamo gdje jest – namjerno je sagrađen u sjecištu tektonskih rasjeda”, tvrdi Rualdo Menegat, geolog s brazilskoga Federalnog sveučilišta. “Bilo bi nemoguće izgraditi takvo što u visokim planinama da podloga nije bila slomljena”. Menegat i kolege su do tog uvida došli kombinacijom mjerenja na terenu i analize satelitskih snimki. Valja znati da je Peru seizmički iznimno aktivna regija, a upravo gradnja na visokim topografskim razinama, strateški sigurnima protiv geoloških opasnosti, gradovima poput Maccu Picchua omogućila je trajnost. Kamene zidine bez vapna izgrađene su na način da je između njih nemoguće provući čak i predmet debljine kreditne kartice. To je vjerojatno spasilo ovaj andski biser od uništenja u više navrata. Kad se dogode potresi, kamenje ovog grada “pleše” i pada na podebno dizajnirana mjesta. Po završetku potresa, vraća se na svoje mjesto, što je stoljećima čuvalo zgrade od urušavanja. Bilo je i drugih prednosti izgradnje na tektonski aktivnom području. Rasjedi kroz koje se kanalizira kišnica pomagali su u isušivanju grada nakon intenzivnih kišnih oluja. Nadalje, visoki položaj grada izolirao ga je od klizišta i lavina.

Kuća bez ulaza

Na svjetski poznatom arheološkom lokalitetu Kostenki, smještenom petstotinjak kilometara južno od Moskve, otkopana je tajanstvena kružna struktura. Pokazalo se da je riječ o ostacima impresivne građevine od mamutovih kostiju, koju su prije 25.000 godina, za vrijeme ledenog doba, podigli lokalni lovci-skupljači. Ovo nije prva “kuća mamuta” pronađena u okolici – šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ovdje ih je otkriveno na desetke – ali je najstarija i najveća. Svrha ovog zdanja, za koje su korištene kosti čak šezdeset vunastih mamuta, za sada nije poznata. Znanstvenici su isprva spekulirali da su ga paleolitički ljudi izgradili kao utočište od surove klime: u ledeno doba, zimske temperature su se spuštale na dvadeset Celzijevih stupnjeva ispod ništice! Stručnjake je, međutim, zbunio opseg građevinskog podviga. “Kosti mamuta iznimno su teške, a izgradnja kružne strukture, i to ovakvih dimenzija, morala je predstavljati golemo ulaganje truda i energije”, ispričao je arheolog Alexander Pryor, voditelj iskopavanja. “To je čudno, znamo li da populacija lovaca i skupljača nikada nije provodila mnogo vremena na jednome mjestu”. Istaknuo je još jednu neobičnost vezanu za “kuću mamuta” – nije imala očiglednog ulaza. Nadalje, izuzev dokaza o paljenju drva unutar kružne strukture, nikakve naznake dugotrajnog stanovanja ondje nisu pronađene. Sve to je Pryora nagnalo na preispitivanje početne teze svojih kolega, te iznošenje nove: znanstvenik vjeruje kako se tajanstvena građevina u koristila u ritualne svrhe, mada ne isključuje mogućnost da je ujedno imala praktičnu svrhu, primjerice, kao prostor za skladištenje hrane.

Piše: Lucija Kapural

 

Komentari