Na Uskrs 1722. godine, usred Pacifika, nizozemske lađe otkrile su osamljeni komad stjenovita tla. Premda je od najbližega naseljenog otočja, Pitcairna, bio udaljen gotovo dvije tisuće kilometara, nije bio pust: u čudu, moreplovci su gledali kako se domoroci klanjaju golemim antropomorfnim skulpturama, kamenim idolima dugih ušiju. Došljaci su, po danu kad su ga ugledali, otok nazvali Uskršnjim, dok ga je lokalni živalj znao po imenu Rapa nui.
Drevni stanovnici otoka, danas nacionalnog parka koji pripada Čileu, po svoj su prilici doplovili iz Južne Amerike, prije otprilike tisuću godina. Moaiji, gotovo devet stotina skulptura koje su ostavili iza sebe, i danas su intrigantna zagonetka. Većina njih izrađena je od žuto-sivog kamena te rasuta po padinama ugaslog vulkana Rano Rarakua. Svaki je imao vlastito ime te, pretpostavljaju arheolozi, predstavljao umrlog člana obitelji ili poglavicu koji je bio dovoljno ugledan da zaslužuje štovanje i nakon smrti. Na ahuima, obiteljskim grobnicama, postavljano je više ovakvih monumentalnih kipova.
Oblikovani su pomoću primitivnih pijuka, pri čemu je, kako bi se lakše radilo, stijena polijevana vodom. Kako su bili visoki između deset i dvadeset metara, kipovi su se izrađivali vrlo dugo: za onaj prosječnih dimenzija, trebala je godina dana krvavog rada! Svaki detalj lica, ruku i trupa, uključujući ušne ukrase te zastrašujuće dugačke nokte, dovršavan je u kamenolomu, dok su leđa ostavljana neoblikovana, spojena s tijelom. Kad je i taj dio odvojen, divovski je kip pomoću konopaca i rampi spušten niz padinu kratera u podnožje, gdje je uspravljen i dovršavan. Statue su sprijeda uvijek bile gole, s vidljivim genitalijama, dok su na leđa urezivani simboli sunca i mjeseca (krugovi), kiše (crte u obliku slova “M”) ili duge (izvijena linija).
Klesanje i transport moaija iziskivali su ta to vrijeme nevjerojatnu tehnološku sofisticiranost – zanimljivo, ova očito iznimno napredna civilizacija za sobom nije ostavila nikakve pisane tragove! Zašto je gradnja skulptura u jednom trenutku prestala a stanovnici ih masovno počeli uništavati?
Mnogo je teorija o ovom pitanju, no definitivnih odgovora nema. Moguće je da je stara religija – kult predaka – s vremenom izgubila na značaju. Prije nego što je nekoć moćnu civilizaciju prekrio veo zaborava, survala se na najniže moguće grane, odajući se kanibalizmu u dugom razdoblju gladi. Prema jednoj teoriji, propast ove visoke kulture uslijedila je zbog sustavnog uništavanja drveća, korištenog za transport moaija. Deforestacija je, spekulira dio znanstvenika, dovela do erozije tla, a potom gladi i izumiranja. Kako bilo, najudaljenije mjesto na svijetu i dalje krije brojne zagonetke, ostajući vječni izvor najmaštovitijih pretpostavki.
Piše: Lucija Kapural
