Godine 1939. na ulazu u zatvor Saint-Pierre u središtu Versaillesa zbilo se posljednje javno giljotiniranje, u kojem je likvidiran tridesetjednogodišnji višestruki ubojica. Pogubljene je izvršeno s izlaskom sunca koje je ovo smaknuće učinio drugačijim od ostalih jer je bilo dovoljno svijetla za jasno fotografiranje pa čak i snimanje kratkog filma. Osuđenik je imao ruke vezane na leđima i otkriven vrat. Uokolo mjesta izvršenja smaknuća skupilo se nekoliko stotina gledatelja “gladnih” nasilja.
O giljotiniranom ubojici
Eugen Weidmann je rođen u Frankfurtu na Majni početkom 20. st., rano je počeo krasti i već je u dvadesetim završio u zatvoru gdje je upoznao svoje nove partnere s kojima je odlučio nastaviti i razgranati kriminalni posao. Zajedno su donijeli odluku da će po izlasku iz zatvora zarađivati otmicama bogatih turista u Francuskoj i u tu su svrhu unajmili vilu u blizini Pariza. No očito je ovdje bila riječ o skupini koja nije planirala na duge staze pa je nesmotreno i amaterski ubijala svoje žrtve i tako dolazila brzinski do novca, što je svu trojicu brzo dovelo ponovno iza rešetaka.
Svjedočanstvo kasnije proslavljenog glumca
Među gledateljima uokolo giljotine bio je i kasnije proslavljeni glumac Christopher Lee, najpoznatiji po ulozi Drakule, koji je tada imao samo 17 godina. Kaže da je na taj događaj došao s obiteljskim prijateljem novinarom. Lee se kasnije prisjećao gomile koja je nakon smaknuća pohrlila ka lešu pri čemu se neki nisu ustručavali namočiti ubruse njegovom krvlju, onako za uspomenu. Nakon što su se slike smaknuća, kao i neobuzdane mase iz Francuske proširile svijetom, a gdje je uglavnom praksa javnog pogubljenja već bila zabranjena, ugled Francuske je došao u pitanja. Kako bi vratio uzdrmani ugled tadašnji francuski predsjednik Albert Lebrun obustavio je javna pogubljena i preselio ih u prostore kaznionica, kojima će moći prisustvovati isključivo službenici. Posljednje pogubljene giljotinom u Francuskoj se zbilo 1977., dakako, iza zatvorenih vrata, a tom prigodom ubijen je Hamid Djandoubi dok je smrtna kaza konačno ukinuta tek 1981.
Služe li pogubljenja svojoj svrsi?
U Hrvatskoj je smrtna kazna zabranjena kao i u ostatku Europske Unije, ali ona se u pojedinim dijelovima svijeta i dalje provodi. Moramo se zapitati je li neka javna pravda dovoljno opravdanje za njezino provođenje? Ne bi li se umjesto tog trebali usredotočiti na razvoj društva koje bi sprječavalo kriminal, a ne ga poticalo jer svi znamo da pravo i pravda nisu ista stvar i da je novac Bog ovog društva. U trenucima kada se pravni sustav ne može nositi s teškim zločinima poseže za smrtnom kaznom kao načinom rješavanja problema, no nije li to prije, kako ga karakterizira Bartul Marušić, “kukavički čin” tog istog društva.
Piše: Sonja Kirchhoffer
