Priča žene koja je prisilila policiju da počne tretirati silovanje kao zločin u Sjedinjenim Državama započela je kada je Martha Goddard postala dio volonterskog SOS programa za tinejdžere. Dok su drugi njeni kolege volonteri bili uglavnom hipici ona je bila žena u formalnoj odjeći koja se skrivala iza strogih naočala. Iako se zvala Martha svi su je zvali Marty jer je voljela koristi mušku verziju svog imena, budući da je zaključila da muškarci bolje prolaze u životu s čim god se bavili. Bila je u to vrijeme tek razvedena mlada žena koja je kroz razgovore s tinejdžerima, vođenim u njezino slobodno vrijeme, shvatila da su ta djeca velikim dijelom žrtve seksualnog zlostavljanja. Kroz svoj je posao došla na ideju osmišljavanja kompleta za dokazivanje silovanja, koji bi uključivao ne samo alate potrebne za prikupljanje dokaznog materijala već i naputke što silovana osoba može nakon traume poduzeti. Bio je to, usudili bismo reći, revolucionaran izum.
Djeca često žrtve seksualnog nasilja
Martha Goddard je volontirajući na kriznoj liniji u 70-im godinama prošlog stoljeća uočila da najveći broj slučajeva seksualnog nasilja nikada ne bude procesuiran zbog nedostatka standardnog potokola, koji bi obuhvatio skupljanje forenzičnih nalaza potrebnih za osudu počinitelja. U ono vrijeme se smatralo da su djeca rijetko žrtve seksualnog nasilja, a ona se osvjedočila da je to daleko od istine. Kako bi razradila djelotvorni protokol počela je istraživati sustav i njegovo funkcioniranje odnosno bolje nefunkcioniranje. Ona je imala i stalan posao pa je radila i kao izvršna direktorica Wieboldt Foundation, a ta joj je pozicija omogućila da uđe među određene krugove ljudi i počne postavljati pitanja. U tom dugom procesu koji je trajao od 1972. do 1978. razgovarala je s brojnim stručnjacima koji su bili uključeni u procesuiranje ovakvih kaznenih djela, dakle razgovarala je s medicinskim radnicima, odvjetnicima i policijom. Brzo je shvatila da postoji nekoordinacija između medicinskih radnika i policije.
Poremećen sustav koji odbacuje dokaze
Marthina razmišljanja bila su u ono vrijeme radikalna, a danas zdravo-razumska. Martha je bila bolno svjesna žrtava koje su ostale same sa svojim fizičkim i psihičkim traumama, dok su počinitelji i dalje hodali uokolo sasvim slobodno. Shvatila je da je jedino rješenje za ovakav poremećen sustav zaštiti dokaze od sustava, koji ih je uništavao ili zanemarivao. Žene su pokušavale same ponuditi policiji dokaze, no to baš nije nailazilo na razumijevanja, što dobro oslikava slučaj, u kojem je žena predala policiji žarač za kamin kojim se pokušala zaštiti od seksualnog napadača. Žarač je bio iskrivljen i bio je jedan od dokaza koji se mogao iskoristiti u procesuiranju počinitelja, no policija joj je vratila ispravljen žarac. Žrtva je to komentirala kasnije ovim riječima: ” Idioti su očito mislili da želim da ga poprave”.
Susret s ‘facom’ u kriminalističkom laboratoriju
Martha je svoju ideju o kompletu za znanstveno prikupljanje dokaza koji bi uskladio rad raznih tijela izložila naredniku čikaške policije Louisu Vitullu, koji je bio glavna ‘faca’ u gradskom kriminalističkom laboratoriju. Bio je to policajac znanstvenik, koji nije imao previše razumijevanja za Marthine ideje pa ju je vrišteći izbacio iz svog ureda, napominjući da za takve gluposti jednostavno nema vremena. Uskoro je u svemu tome vidio smisao te je jednog dana nazvao Goddard kako bi joj predstavio svoj prototip kompleta za dokazivanje silovanja, a kojem je dodao neke od svojih ideja. No, sebe je smatrao glavnim zaslužnim za izradu tog kompleta zbog čega je taj prvi komplet za prikupljanje dokaza vezanih uz silovanja drsko nazvao samo po sebi Vitullo.
Playboy se pokazao galantnim
Martha nije bila tako površna kao Vitullo pa joj je bilo važno da ideja profunkcionira, no za to je trebalo novca. Trebalo je financirati izradu kompleta, osigurati njihovu distribuciju te obučiti medicinskog osoblje. Zanimljivo je da je projekt, zahvaljujući Marthi, financirao Hugh Hefner osnivač Playboya. On je Marthi dao potporu u iznosu tadašnjih 10 000 dolara, što bi odgovaralo današnjoj vrijednosti znatno višoj svoti od bar 50 000. Playboyevi dizajneri kreirali su ambalažu za komplete, a ideja je bila da kutije slažu starije žene.
Iako je Martha bila skeptična prema toj ideji uskoro se horda starijih žena pojavila u uredskim prostorima te je pijući besplatnu kavu sastavljala komplete, koji će poslužiti kao alat za dokazivanje seksualnih zločina. Kompleti su sadržavali epruvete, stakalca, materijal za pakiranje uzoraka, češalj za skupljanje kose i vlakana, sterilne škare za nokte i torbu za žrtvinu odjeću. U njoj su bile i najvažnije informacije za žrtvu kome se obratiti za zaštitu i pomoć. Taj je kutija na sebi imala posebno predviđeno mjesto za upis svih onih koji su kutiju imali u svojim rukama, kako bi se ostavio pisani trag njenog puta od žrtve do kriminalističkog laboratorija, a zatim sudnice.
Unutar dvije godine, komplet je bio u upotrebi u dvjesto bolnica diljem Illinoisa. Prema riječima stručnjaka ovaj je komplet unio red u proces. Martha je i sama bila svojevremeno žrtva silovanja, razočarana životom privatnim i poslovnim počela je tražiti utjehu u čašici i tako se sve više udaljava od javnosti dok na kraju iz nje nije potpuno nestala. Danas se nastoji ispraviti nepravda prema ženi koja je umrla 2015. godine, a koja je iza sebe ostavila ključno naslijeđe u razvoju forenzike.
Piše: Sonja Kirchhoffer
.
