ZABORAVLJENA HEROINA KRIMSKOG RATA: Zašto je Florence Nightingale mrzila svoju tamnoputu kolegicu?

Fotografija: All That's Interesting

Za Florence Nightingale čuo je svaki britanski školarac. Njen golemi kip koči se u srcu Londona, pomalo strogo joj lice krasi brojne poštanske marke, a nadnevak rođenja “dame sa svjetiljkom” slavi se kao Međunarodni dan sestrinstva. O jednoj drugoj medicinskoj djelatnici, junakinji istog tog rata, koja je znanjem, hrabrošću a možda i ljudskošću nadmašivala Nightingale, donedavno se znalo vrlo malo. Kako je moguće da su žene koje su odigrale sličnu ulogu u istom povijesnom trenutku doživjele toliko različitu sudbinu? Kako bismo dobili odgovor na ovo pitanje, ne moramo kopati duboko. Dovoljno je zadržati se na površini, konkretnije, površini kože. Jer, boja puti Mary Seacole bila je za nijansu odveć tamna.

Kći jamajčanske iscjeliteljice

Mary Joan Grant rođena je 1805. u prijestolnici Jamajke Kingstonu, kao kći Škota Jamesa Granta i lokalne žene čije ime nije poznato. U to vrijeme, ropstvo je još uvijek bilo na snazi u toj kolonijalnoj karipskoj državi, no mulatkinja Mary imala je sreće: otac joj je bio pukovnik u britanskoj vojsci a majka slobodna žena. Potonja će na presudan način utjecati na izbor njene karijere. Gospođa Grant je upravljala Blundell Hallom, ustanovom koja je funkcionirala kao pansion ali i kao bolnica. Iscjeliteljica, kako su je zahvalni pacijenti nazivali, nije imala formalno medicinsko obrazovanje ali je o ljudskome tijelu znala više od pojedinih europskih liječnika. U liječenju je koristila moderne medicinske postupke ali i tradicionalne karipske biljne pripravke. Mala Mary je, mirna i šutljiva poput sjene, promatrala njen rad. Viđeno je replicirala na vlastitim “pacijentima” – prvo lutkama, a onda kućnim ljubimcima.

Kad je navršila dvanaestu, bilo joj je dopušteno pomagati majci u poslu. Naučila je sve o važnosti higijene, prozračivanja prostora, odmora i kvalitetne prehrane. Nadalje, shvatila je da u ozdravljenju često presudno pomaže tajni sastojak – empatija. Nakon što bi završila s poslom, djevojčica je odlazila u kućanstvo imućne vremešne dame, koja ju je uzela pod svoje. Pružila joj je vrhunsko obrazovanje te, kad je Mary izrazila želju za putovanjima, financijsku pomoć.

Imala je samo šesnaest kad se ukrcala na trgovački brod i otputila u daleki London. Odsjela je u kući rođaka, gdje se zadržala godinu dana. Njen poslovni duh, još jedan dar koji je baštinila od majke, došao je do izražaja na povratku u domovinu, kad je namaknula solidan džeparac prodajom konzerviranih krastavaca. Ono što je nevjerojatno u ovoj priči jest činjenica da je putovala bez muškog skrbnika što je, u vrijeme kad su žene imale ograničena prava, bio pravi podvig i za znatno starije dame. Već tada, njen neovisan duh rušio je mnoge prepreke. U narednom desetljeću, posjetila je Bahame, Haiti i Kubu.


Carstvo kolere

Po povratku u rodni grad, upoznala je britanskog trgovca Edwina Seacolea. Vjenčali su se u 1836. i otvorili dućan mješovite robe. Brak s muškarcem za kojeg se pričalo da je nezakoniti sin čuvenog admirala Nelsona bio je skladan, no sreća nije bila dugoga vijeka. Seacole, čovjek krhke tjelesne konstitucije, preminuo je 1844. Njegova udovica bila je slomljena, no nije dopuštala da je tuga spriječi u brizi za pacijente. Premda je imala mnogo bračnih ponuda, sve odreda je ljubazno ali odlučno odbila. Nikad se neće udati niti imati djece.

Nakon majčine smrti, preuzela je vođenje njenog pansiona/bolnice. Poštovanje pacijenata stekla je u vrijeme epidemije kolere 1850. Neustrašiva žena bdjela je uz uzglavlja oboljelih od ove teške zarazne bolesti, ne razmišljajući o vlastitoj sigurnosti. Kolera je odnijela živote tridesetak tisuća njenih zemljaka, no mnogi su ostali na životu upravo zahvaljujući samoprijegoru Mary Seacole. Nikad ne propuštajući priliku da obogati svoje znanje, potajno je izvršila obdukciju jednog od preminulih. Na koncu je i sama oboljela od kolere ali se, zahvaljujući “svojoj vreloj kreolskoj krvi”, oporavila u rekordnom roku.

Sljedeća postaja njezina nomadskog životnog puta bila je Panama. S polubratom Edwardom, koji je živio u toj srednjeameričkoj državi, otvorila je pansion sličan onome u rodnom gradu. Bio je smješten u Crucesu, na ruti kojom su prolazili lovci na blago tijekom Zlatne groznice, pa je uvijek bio krcat. Uskoro, jedini njeni gosti bit će teško bolesni i umirući: njena stara znanica, kolera, poharala je i Panamu. Prvi slučaj dijagnosticirala je upravo Seacole, na uistinu bizaran način.

Njen brat je pozvao na večeru svoga španjolskog znanca. Potkraj objeda, mladić se požalio na bolove u želucu. Sljedećeg jutra bio je mrtav. Policajci su posumnjali da je Edward otrovao prijatelja. Mary je, međutim, shvatila “koliko je sati”. Na njeno agresivno inzistiranje, dopustili su joj da pregleda truplo, a pokojnikove upale oči, zgrčeni udovi i žućkasta koža ispričali su joj sve što je trebala znati. “Nije otrovan. Umro je od kolere”, presudila je. Nadležni su isprva sumnjali u njene riječi, no ubrzo su oboljeli počeli padati kao muhe. Kako u gradu nije bilo liječnika – ako ne računamo jednoga prestrašenog zubara – preuzela je glavnu riječ u zaustavljanju epidemije. Već je dobro znala kako pobijediti opaku neman. Njene metode, zagrijavanja tijela pacijenata, korištenje živinog klorida u malim dozama te emetika na bazi senfa, donosile su rezultate. One imućne, liječila je za novčanu naknadu, kako bi mogla voditi posao, no sirotinji je usluge pružala besplatno. Njeno ime brzo se pročulo zemljom, postavši sinonim za nadu.

Florence je nije voljela

Godine 1854., za boravka u Panami, doznala je za eskalirajući Krimski rat, koji je u listopadu 1853. izbio između Ruskog carstva i saveza Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Kraljevine Sardinije i Osmanskog carstva. Znajući da mora biti ondje, u žiži zbivanja, spakirala je kofere i otputovala u Englesku. Umarširala je u Ratni ured u Londonu te ponudila svoje medicinske usluge za ratnu zonu. Premda su na Krimu nedostajali oni koji bi skrbili za ozlijeđene i bolesne, Seacole je odbijena kao volonterka. Doznavši da je već spomenuta Nightingale odgovorna za regrutiranje medicinskih sestara za Krim, poslala joj je pismo. Odgovora nije bilo.

Shvativši da na državnu potporu ne može računati, prikupila je vlastita sredstva te, uz financijsku pomoć Thomasa Daya, rođaka pokojnog supruga, otputovala na Krim. U Balaclavi, u neposrednoj blizini bojišnice, izgradit će “Britanski Hotel”, namijenjen smještaju oboljelih i ranjenih. Osiguravala im hranu, lijekove, zavoje i druge potrepštine te ih nesebično služila. Uz to, postavljala je dijagnoze za oboljenja koja su zbunjivala i najiskusnije vojne liječnike, a izvodila je i manje kirurške zahvate. Kako lova nije padala s neba, postala je sutler – putujući prodavač zaliha za vojsku. Osim u hotelu, ranjenim vojnicima pružala je pomoć na samoj bojišnici, dok su joj meci zviždukali oko glave. Katkad bi ih previla na licu mjesta; katkad, kad za njih nije bilo pomoći, napojila bi ih šerijem i držala za ruku dok ne bi zauvijek sklopili oči. U kratkom vremenu, postala je lokalna legenda. Zahvalni pacijenti nazivali su je “Majkom Seacole“”.

S Florence Nightingale susrela se samo jednom, budući da je ova “ordinirala” u pozadini, u vojnoj bolnici u Üsküdaru. Seacole je gajila simpatije prema kolegici, no osjećaji joj nisu bili uzvraćeni. U pismu šogoru, Nightingale je izrazila odbojnost prema crnkinji. “Morala sam se itekako namučiti da je spriječim u pokušaju suradnje s mojim bolničarkama”, dio je njene otrovne korespondencije, u kojoj je rivalku optužila za nemoral, aludirajući da njen hotel funkcionira i kao bordel te svratište pijandura.

Po završetku rata, u Englesku se vratila narušena zdravlja i bez prebijene pare. Bila je prisiljena proglasiti bankrot. Kad su doznali za njene nedaće, časnici Krimskog rata organizirali su prikupljanje sredstava za ženu koja ih je toliko zadužila. To joj je omogućilo skroman život u londonskom stančiću, a nakon što je 1857. objavila autobiografiju “Wonderful Adventures of Mrs. Seacole in Many Lands”, koja je postala bestseller, mogla je odahnuti. Praktički do kraja života, pružala je medicinsku pomoć, a među korisnicima njenih usluga bili su i članovi britanske kraljevske obitelji. No, čak i tada bilo je onih koji su pokušavali umanjiti njene zasluge. Neke britanske tiskovine njene napore na Krimu svodile su na “kuhanje čaja za vojnike”, rugajući se njezinu medicinskom znanju.

Umrla je 1881. od moždanog udara. Istinsku nepravdu doživjela je posthumno, kad je zaboravljena na više od stotinu godina.

Osamdesetih, u sklopu kampanje za priznavanje doprinosa crnih Britanaca, počelo se raditi na njenoj rehabilitaciji. Godine 1991. odlikovana je Jamajkanskim ordenom zasluga, 2004. je proglašena najznačajnijom crnkinjom u britanskoj povijesti, a 2016. joj je  podignut kip ispred bolnice St. Thomas u Londonu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari