Nećemo pretjerati ako kažemo da su češka piva za promociju svoje zemlje napravila koliko i skladatelji Bedřich Smetana i Antonín Dvořák, pisci Karel Čapek i Bohumil Hrabal, slikar Alfons Mucha ili pak znanstvenik Gregor Mendel. Česi su ujedno svjetski rekorderi po količini ispijenih piva, što per capita iznosi – 156 litara godišnje!
Tradicija češkog pivarstva seže duboko u prošlost. Prvi zapisi o upotrebi hmelja za proizvodnju piva u Bohemiji datiraju iz davna devetog stoljeća. Koliku je važnost ta biljka imala, svjedoči onodobni kraljevski dekret o izricanju smrtne kazne svakome tko bude uhvaćen kako izvozi hmelj!
Dokidanjem papinske zabrane točenja i proizvodnje alkohola, dolazi do razvoja industrije piva. Prva manja pivara u zemlji oformljena je davne 1118., a već nakon nekoliko godina dobila je konkurenciju.
U kasnijem periodu, proizvodnja je stagnirala te često bila iskorištavana od strane osvajača. Primjerice, goleme količine piva dane su kao odšteta Šveđanima za nepustošenje češkog terirorija. Od pokreta nacionalnog buđenja u devetnaestom stoljeću, pivska industrija ponovno oživljava, a 1842. godine se otvara pivara “Pilsner Urquell”, čiji se proizvodi smatraju najboljima na svijetu. Kult ispijanja piva stvoren je u vrijeme komunizma, kad je ovo piće bio toliko jeftino da je doslovce služilo održavanju socijalnog mira u zemlji, tadašnjoj Čehoslovačkoj.
Onaj tko odluči kročiti – ili teturati – češkim “pivskim putovima” svakako bi trebao posjetiti gradove Brno, Plzen, Češke Budojevice te, dakako, Prag. Pivnice se u prijestolnici nalaze na svakom koraku: “U Pinkasů”, nekadašnje svratište fijakerista, nudi širok izbor jeftinih piva, a na meniju su i domaća svíčková (pisana pečenica), namaz od čvaraka te švargl s octom; “Kod zlatnog tigra” posvuda vise fotografije Bohumila Hrabala, nekoć vjernoga gosta, koji je ondje redovito pisao; “Kod crnog vola” posjetitelje zabavljaju neumorni harmonikaši, a najstarija pivnica u gradu, “U Fleků”, privlači hrvatske turiste – upravo ondje je 1911. osnovan nogometni klub “Hajduk”.
Piše: Lucija Kapural