Whittier:  Najčudniji grad na Aljasci

Tripadvisor

Ne znamo jeste li čuli za maleni grad Whittier u američkoj saveznoj državi Aljasci. Prvi veći grad u njegovoj blizini je Anchorage od kojega je Whittier udaljen nešto manje od sto kilometara. Anchorage je postao poznat, na ovim našim prostorima, ponajprije tijekom emitiranja serije “Život na sjeveru”. Ovaj maleni grad svojim brojem stanovnika mogao bi se usporediti s izmaštanim i pomalo bajkovitim Cicelyjem, a kojega su pisci spomenutog serijala, o osobenjacima na dalekom sjeveru, smjestili znatno dalje u aljasku divljinu. Ukoliko ste voljeli ovu seriju vjerujemo da će vas zanimati i tekst o jednom čudnom, ali stvarnom gradu, koji je osobit na više načina.

Nekoć vojna baza

Whittier je posebno mjesto s nešto više od 300 stanovnika, a od kojih njih 80 posto živi u jednom stambenom kompleksu. U biti manje-više cijela jedna zajednica živi pod istim krovom. Na ovom je mjestu nekada egzistirala vojna baza iz Drugog svjetskog rata koja je napuštena, a na mjestu jednog, od dva izgrađena kompleksa, smješten je danas cijeli jedan grad. Stanovnici Begich Towersa, kako nazivaju ovu zgradu, žive poput stanovnika nekih drugih malih gradova, uz neke bitne razlike.

Pandemija i zatvaranje


Kada je izbila pandemija stanovnici ovog gradića našli su se u teškoj situaciji jer gotovo svi žive na jednom mjestu, zbog čega je došlo do zatvaranja naselja. Od vanjskih posjetitelja u naselje mogu ući samo zaposlenici tvrtki, koje ovdje posluju, kao i stanovnici objekta i njihovi najbliži. Mnogi stanovnici od tada posjeduju majice na kojima piše POW ili “zatvorenik Whittiera ”. Neki od stanovnika godinama nisu napustili grad. O  posebnosti života ovdje svjedoči i tamošnja učiteljica Erika Thompson, koja navodi iduće: “Neki ga ljudi vole jer može biti stvarno društven, a neki ga vole jer može biti istovremeno pust.”

Jedan put

Prije izgradnje tunela do grada se zimi moglo stići samo brodom, a kada je vrijeme dopuštalo i vlakom. No prije nešto više od 15 godina došlo je do preuređivanja tunela iz Drugog svjetskog rata od kada se u grad može stići i autom, ali ne tako lako kao što se možda čini na prvi pogled.  Do naselja vodi samo jedan put, a to je tunelski  koji ima samo jednu traku pa je dopušteno ovuda prolaziti u intervalima od 30 minuta u jednom, pa drugom smjeru. Kako tunel nije otvoren stalno, u grad se može ući između 5 i 30 ujutro i 22 i 30 sati navečer. Problem ulaska u grad mogu predstavljati i snježni nanosi kojih ovdje ima znatno više od nacionalnog prosjeka (kažu čak 1000 puta više). Vremenski uvjeti nisu loši samo zimi već i preostalih šest mjeseci u godini, kada uglavnom pada kiša. No, stanovnike ovog kompleksa to ne smeta previše, jer je zgrada sagrađena da izdrži i bombardiranja u neposrednoj blizini.

Gužva znači da stalno stajete s liftom

Naselje privlači posjetitelje svojom jedinstvenošću. Većina želi vidjeti i doživjeti kako cijelo naselje funkcionira pod jednim krovom, ili na četrnaest katova. Upravo su zbog toga gornji katovi namijenjeni gostima te funkcioniraju kao Bed & Breakfast. To omogućava znatiželjnom posjetitelju da iskusi život pod jednim velikim krovom.  Većina gradskih usluga je smještena na prvom katu zgrade, tako su tu policijska postaja, pošta, trgovina, medicinska ambulanta i druge usluge, kao i tvrtke. Za većinu stanovnika otići na posao ili školu rijetko zahtjeva izlazak iz objekta. U podrumu je crkva, odnosno dvije crkve koje dijele isti prostor. Vrijeme najveće gužve za njegove stanovnike, znači da će se lift zaustavljati na svakom katu. Čudno zar ne, ali nekako zgodno istovremeno.

Ljudi umjesto pasa znaju držati sobove u blizini objekta. Neki ljudi ne mogu živjeti u tzv. prisilnoj socijalizaciji, kako je nazivaju, pa su se s vremenom preselili u apartmane u blizini kompleksa, koji su jedino mjesto na kojem ima života uz primarni objekt, u kojem živi većina stanovništva.

U ovom gradu morate, kažu, imati dvije bitne osobine da bi u njemu živjeli, trebate znati biti sami, ali istovremeno željeti i znati biti bliski s drugima.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari