SS-ovac Walther Rauff najviše se interesirao za masovna pogubljena pa je intenzivno radio na dizajniranju i izradi, kao i “isprobavanju” mobilnih plinskih komora. Ove su komore najvećim bile namijenjene ubijanju Židova i osoba s invaliditetom. Rauff se danas smatra odgovornim za smrt 100 000 ljudi tijekom Drugog svjetskog rata.
Podaci britanske obavještajne službe MI5
Britanska obavještajna služba MI5 izvijestila je da je Rauff aktivno nadzirao izradu i preinake kamiona koji su preusmjeravali plin u stražnji dio kamiona, u kojima se moglo istovremeno prevoziti do 60 osoba. Njegovi izumi bili su objeručke prihvaćeni od strane nacističkog vrha jer se u njima obavljala likvidacija, a ujedno su se mrtva tijela odvozila na mjesta gdje su se tijela pokapala. Rauff se istakao po svojoj okrutnosti u progonu Židova u Tunisu, a kasnije je isti posao s jednakom predanošću obavljao i na sjeverozapadu Italije.
Bijeg u Južnu Ameriku i nova špijunska uloga
Iako je uhićen od strane Saveznika krajem rata, uspio im je pobjeći te preko Ekvadora doći do Čilea, gdje prvotno živi pod imenom Enrico Gomez. U Čileu se zaposlio kao upravitelj jedne prehrambene tvornice. Ono što je intrigantno u cijeloj priči da je nekoliko godina kasnije angažiran kao špijun od strane zapadnonjemačke obavještajne službe BDN (Bundesnachrichtendienst). Za tu je službu radio između 1958. i 1962. Ovakva suradnja BDN-a s nacističkim zločinom je prema riječima povjesničara ove službe Boda Hechelhammera bila “politički i moralno neshvatljiva”. Za špijunažu je bio izdašno plaćen, sumom od 70 000 DM, što bi iznosilo 18 000 dolara. Zapanjujuće je da je u razdoblju svoje špijunske djelatnosti između 1960. i 1962. čak dva puta boravio u Njemačkoj, na tečaju koji je organizirala spomenuta obavještajna služba.
Život bez kazne
Upravo mu je ta nova špijunska uloga dalo dovoljno hrabrosti i drskosti da zatraži njemačku mirovinu koja mu se trebala dostavljati na njegovu adresu u Čileu. Zbog toga je ubrzo došlo do njegova uhićenja 1962. godine. Vrhovni sud u Čileu ga je vrlo brzo oslobodio sumnji s argumentacijom da se sve to dogodilo poprilično davno. Da nije bilo tog uhićenja i pritiska javnosti vrlo je vjerojatno da bio nastavio surađivati s obavještajnom službom BDN, koja mu je prema novijim istraživanjima čak i financirala obranu tijekom sudskog procesa. Zahvaljujući oslobođenju on je nastavio nesmetano živjeti u Čileu, gdje je i mirno umro 1984. godine. Na posljednji “počinak” pozdravljen je nacističkim pozdravom sa neizostavnim skandiranjem Heil Hitler.
Piše: Sonja Kirchhoffer
