Vjerovali ili ne, fizionomija animiranog ogra Shreka “posuđena” je od stvarne osobe!

Zelene je boje, krumpiraste glave i nagle naravi, ali zlatnog srca. Unatoč čudovišnom fizikusu, uspio je osvojiti srce jedne princeze te, onako usput, milijuna malih gledatelja diljem svijeta, a ni odrasli nisu ostali imuni na njegov šarm. On je, dakako, Shrek, naslovni junak jedne od najuspješnijif filmskih franšiza. Godine 2001. računalni animirani film “Shrek”, koji je produkcijsku kompaniju “DreamWorks” učinio najžešćim rivalom dotad nedodirljivom “Disneyu”, nagrađen je “Oscarom”. Animacija filma, utemeljenog na bajci Williama Steiga, trajala je duže od četiri i pol godine. Vjerojatno će vas šokirati podatak da je fizionomija čudovišnog ogra “posuđena” od – stvarne osobe!

Premda ta informacija nije službeno potvrđena, upućeni tvrde da je kao inspiracija za lik Skreka poslužio Maurice Tillet (1903. – 1954.), francuski hrvač ruskog podrijetla. Skloni smo im vjerovati iz dva razloga. Poznato je, naime, da je nedugo prije Tilletove smrti njegov kolega Bobby Managoff napravio tri gipsana kalupa njegova osebujnog lica – jedan je držao na svome radnom stolu, a druga dva su završila u muzeju. Drugi razlog postat će vam jasan ako bacite pogled na sliku – sličnost je upravo frapantna!

Tillet je bio sin francuskog para, učiteljice i inženjera. Zbog očeva posla na željezničkoj pruzi, djetinjstvo je proveo u Rusiji. U to vrijeme, nije bio ni sjena gorostasa u kojeg će se pretvoriti. Štoviše, zbog krhke građe i nježnih crta lica, majka ga je nazivala svojim anđelom. Nažalost, njegovo anđeosko lice tih je godina često bilo obliveno suzama: obožavani otac poginuo je u nesreći na poslu. Tijekom Ruske revolucije 1917. godine, majka i sin bježe iz zemlje i vraćaju se u domovinu gospođe Tilet. U Reimsu, gdje su se skrasili, živjet će skromno ali sretno sve do Mauriceova dvadesetog rođendana.

Doslovce preko noći, mladić ugodne vanjštine počeo se pretvarati u stvorenje od kojeg su djeca bježala kad bi ga ugledala na ulici. Počelo je s oticanjem ruku i nogu, a ubrzo mu je i glava izgledala kao da ju je netko napuhao pumpom. Da stvar bude gora, usne su mu se strahovito izobličile, a čelo su prekrile duboke bore, kao u nekog starca. Zabrinuta, majka ga je odvela liječniku, a ovaj je njenom jedincu dijagnosticirao akromegaliju, rijedak genetski poremećaj uslijed kojeg kosti nekontrolirano rastu.


Unatoč šokantnoj dijagnozi, bistri i staloženi mladić bio je odlučan u namjeri da vodi što normalniji život. Upisao je pravo na Sveučilištu u Toulouseu, a diplomirao je kao jedan od najboljih studenata u generaciji. Osokoljen uspjehom, odlazio je na brojne razgovore za posao, no svaki se put kući vraćao s odbijenicama. Nije mu trebalo dugo da zbroji dva i dva: upravo zbog njegova specifičnog izgleda, nitko ga nije htio zaposliti. Razočaran ali ne i obeshrabren, pridružio se francuskoj vojsci, gdje je u pet godina izučio za inženjera zaduženog za popravak podmornica.

Po skidanju uniforme, dao se u potragu za alternativnom karijerom. Pronašao ju je kad je upoznao Litvanca Karla Pojella, nekadašnju hrvačku zvijezdu a sada uspješnog trenera u tom sportu. Pojello je mladoga gorostasa uzeo pod svoju pasku, a ovaj je prvi meč odradio 1940. godine u Bostonu, gdje se dvojac bio preselio nedugo po izbijanju Drugoga svjetskog rata. Tillet, kojeg su promotori, doznavši za njegov nadimak iz djetinjstva, predstavili kao “Francuskog anđela”, doslovce je pomeo protivnika u ringu. Kasnije će ga najavljivati kao “Nezaustavljivog”, ne bez pokrića – u devetnaest mjeseci nije izgubio niti jednu borbu!

Titulu svjetskog šampiona u teškoj kategoriji držat će od svibnja 1940. do svibnja 1942. godine. Nažalost, zbog njegova genetskog poremećaja, zdravlje mu se počelo pogoršavati. Sve češće je iz borbi izlazio pretučen, a nakon 1945. godine, nitko ga više nije najavljivao kao nezaustavljivog. U ring je posljednji put ušao na Velentinovo 1953. godine, nakon čega se zauvijek pozdravio s tim grubim sportom. Godinu dana kasnije, umro je od infarkta, vjerojatno uslijed šoka – nekoliko minuta ranije čuo je vijest o smrti svoga trenera i najboljeg prijatelja Karla Pojella.

Piše: Lucija Kapural

Komentari