Biblija, sveta knjiga židovstva i kršćanstva, zbirka je raznovrsnih spisa koji su nastajali od 13. stoljeća prije Krista do 2. stoljeća. Smatra se Božjom objavom, a dijeli se na Stari zavjet (obuhvaća 46 knjiga koje sadrže postanak svijeta, povijest Židova, proročke i mudrosne knjige) i Novi zavjet (sastoji se od 27 knjiga i obuhvaća četiri Evanđelja, Djela apostolska, poslanice apostola i Otkrivenje). Židovi priznaju samo knjige pisane izvorno hebrejskim i dijelom aramejskim, dok kršćani priznaju i one pisane grčkim jezikom. Vulgata, prijevod Biblije na latinski koji je prihvaćen u svim kršćanskim crkvama i prema kojem je određen kanon Svetog pisma, djelo je čovjeka iz naših krajeva – sveti Jeronim, čovjek koji je stvorio prvu Bibliju za mase i tako odredio moralne svjetonazore zapadne civilizacije za iduće dvije tisuće godina, odrastao je u rimskoj provinciji Dalmaciji. Kako svako dobro štivo počiva na uzbudljivim zapletima, iznimka nije ni Biblija, a za vas smo odabrali neke od njenih najbizarnijih priča!
Božansko-ljudski hibridi
Priča o općem potopu, čija se znatno starija verzija nalazi na sumerskim glinenim pločicama, a poznaju je i brojni drugi narodi, zacijelo vam je poznata. Bijesan zbog ljudske izopačenosti, Bog je problem odlučio riješiti jednim sočnim genocidom. Potopio je čitav ljudski rod, uključujući žene, starce i nejačad, a jedini kojeg je ostavio na životu bio je pravednik Noa. Ovome je izdao izvršnu zapovijed da izgradi golemu arku te da u nju smjesti svoju obitelj te različite vrste životinja. Nakon dugih četrdeset dana, tijekom kojih beštije čudom nisu proždirale jedne druge, Noino plovilo zaustavilo se na brijegu u području Ararata. Vremenska prognoza se popravila, a na nebu je osvanuo simbol Božjeg saveza s Noom – duga. Po svojim sinovima, Noa je tako postao praocem novoga, poboljšanog ljudskog roda. Što je toliko diglo tlak mudrom i pravednom stvoritelju svijeta da je odlučio potamaniti sve što hoda, leti, gmiže i skakuće naokolo? Prema “Knjizi postanka”, jedan od razloga bilo je ljubavno sjedinjenje potomaka sinova Božjih i kćeri čovječjih, produkt čega su bila hibridna bića zvana nefili. U “Knjizi Brojeva”, opisani su kao divovi koji nastanjuju Kanaan. Niti jedan od njih nije preživio Veliki potop.
U želucu goleme ribe
Zvijezdu proročke knjige “Jona”, nastale u četvrtom i trećem stoljeću prije Krista, ne treba posebno predstavljati: dakako, riječ je o čovjeku koji se našao s pogrešne strane probavnog trakta gigantske ribetine. Prema legendi, proroku Joni Bog je naložio da održi propovijed u asirskoj prijestolnici Ninivi – leglu razvratnika i smrtnom neprijatelju Izraela. Bježeći od nemile zadaće, ovaj je zbrisao i ukrcao se na brod, da bi se našao u još većoj gabuli. Plovilo je, naime, upalo u strašnu oluju, a mornari su, u želji da je smire, odlučili žrtvovati dosadnog starog proroka te su bacili Jonu u more. Premda razočaran zbog njegova oglušavanja na direktivu, Bog mu je poslao spas u vidu spomenute ribe, koja ga je progutala u komadu. Tri dana i tri noći, boravio je u njenoj utrobi, imajući dovoljno vremena da razmisli o svojim grijesima. Po isteku tog vremena, skrušeno je zatražio oprost od svoga tvorca a ovaj je, smekšan, naredio ribi da ga izbaci na kopno, preciznije, povrati. Domogavši se suhoga, Jona se otputio pravo u Ninivu, upozorivši njene žitelje da će ih Bog, zbog njihove zloće, uništiti u roku od četrdeset dana. Prestrašen, kralj Ninive razderao je svoje haljine i pokajao se, a njegov primjer slijedili su i ostali građani. Bog, u ovoj priči neuobičajeno sklon oprostu, odlučio je poštedjeti njihov grad. U mnogim inačicama ove priče, kaže se da je Jonu prugutao kit, no Biblija jasno govori da je riječ o ribi.
Grm koji govori
Popularni gorući grm, najveći brbljavac botaničkog svijeta, spominje se u biblijskoj Knjizi Izlaska. Bog se, naime, odlučio javiti Mojsiju usred pustinje, u vidu vatre koja je razgarala – ali ne i sagorijevala – jedan grm. Kad je Mojsije htio doznati Božje ime, Bog kroz grm izriče svoju poznatu kriptičnu sentenciju: “Ja sam koji jesam”. Riječ je o svetom tetragramu “JHVH”, koji se obično izgovara “Jahve”. Bog potom povjerava Mojsiju zadatak da izvede Izraelce iz egipatskog ropstva, a potom iste, zbog jamranja, kažnjava na četrdeset godina lutanja pustinjom. Prema jednom tumačenju, grm o kojem je riječ mogla bi biti rutvica, jer lišće te biljke izlučuje hlapljiva ulja, a kad se ova zapale, grm uistinu ne sagorijeva. Problem je tek u tome što iste ne rastu u pustinjama. Za srednjovjekovnu Crkvu, grm koji gori ali ne može dogorjeti bio je znamen Djevice Marije, koja jest rodila Krista a da joj je djevičanstvo ostalo netaknutim.
Magarac koji govori
U Knjizi brojeva, upoznajemo proroka Balaama, koji putuje na magarcu. Žvotinja triput zastane na putu a Balaam je svaki put prebije. Napaćeni četveronožac na koncu se obrati svome gospodaru, upitavši ga zašto ga zlostavlja. Nimalo iznenađen činjenicom da jedan neparnoprstaš govori, Balaam mu odbrusi da čini to zato što pravi budalu od njega te da bi ga, kad bi imao mač u ruci, na licu mjesta ubio. Tada Bog pošalje anđela Balaamu, koji mu objasni da mu je magarac svojim zaustavljanjem zapravo spasio život. Balaam se smjerno ispriča anđelu, ali i magarcu. Bude mu oprošteno.
Piše: Lucija Kapural
