Jean Paul Gaultier, enfant terrible visoke mode i ikona gay scene, već desetljećima ruši ustaljeno poimanje odjeće, povezujući najrazličitije stilove, epohe i kulture. Otac modne avangarde rođen je 1952. u Arcueilu, sumornu pariškom predgrađu radničke klase. Otac mu je bio skromni knjigovođa, a majčine ambicije iscrpljivale su se u kuhanju, šivanju i čitanju Biblije. Oboje konzervativni do srži, svome su jedincu pružali puno pažnje ali ne odviše razumijevanja. Htjeli su da postane učitelj, pronađe kakvu marljivu djevojku iz katoličke obitelji i zasnuje obitelj. Dječak je imao drugačije planove. Podučavanje ga nije zanimalo, djevojke još manje. Sate i sate provodio je zgrbljen nad papirom, narušavajući njegovu djevičansku bjelinu odlučnim potezima, koji bi se na kraju dana pretvarali u maštovite skice večernijih haljina, korzeta, cipela i nakita.
Na Gaultierovo poimanje mode uvelike je utjecala najvažnija žena u njegovom životu: baka Marie, proročica, hipnotičarka, možda pomalo i vještica. Dok je ova pripremala kreme od ljekovitog bilja i “ljubavne napitke” te bacala tarot karte namjernicima, mali Jean Paul bi sjedio do njenih nogu. Vještinu kojom je “čitala” ljude primijenila je i na unuka – rekla mu je će jednog dana biti planetarno poznat, no samo ako ostane vjeran sebi. Taj savjet nikad nije zaboravio. Bakina kuća u tamnim tonovima, s prigušenom starinskom rasvjetom, čipkastim stolnjacima i mirisom egzotičnih biljaka postala je utočište povučenom dječaku, a druženje s njenim klijenticama pružalo mu je dragocjen uvid u najskrivenije kutke ženske psihe. Svojim ležernim, tipično francuskim nepretencioznim stilom, koji je istodobno bio “pomaknut” i originalan, Marie je utjecala na unukove modne ideje. Slavni korzet koji će godinama kasnije kreirati za pjevačicu Madonnu inspiriran je jednim od bakinih avangardnih modnih odabira!
Gaultier je još kao tinejdžer svoje crteže počeo slati poznatim francuskim modnim kućama, čekajući, nadajući se. Formalne modne naobrazbe nije imao, no posjedovao je nešto drugo: sigurnu riku, oštro oko i pregršt revolucionarnih ideja. Za osamnaesti rođendan dobio je najljepši poklon u životu: legendarni Pierre Cardin, oduševljen njegovim radovima, ponudio mu je posao asistenta!
Ispekavši zanat kod Cardina, mladi kreator prelazi u renomiranu kuću Jeana Patoua. Stroga pravila i nedostatak modne zaigranosti s vremenom su ga počeli sve više gušiti. “Dobro se znalo što je šik a što nije, što se smije a što je strogo zabranjeno… Primjerice, sve što je bilo bež i zlatno smatrali su strašno otmjenim, a meni su takve kombinacije bile bezlične i dosadne”, prisjeća se. Kad su ga kolege ismijali zbog kaubojskih čizama koje je kombinirao s elegantnim odijelom, odlučio im je reći zbogom. “Moda nije sluga nečijeg besprijekornog ukusa, niti nešto što se može opisati kategorijama ‘dobro’ ili ‘loše’. Moda je stav, izbor, oda individualizmu”, sažeo je svoj poslovni i životni credo.
Godine 1976. s prijateljima Franciscom Menugeom i Donaldom Potardom osniva vlastitu modnu kuću. Svojom multikulturalnom estetikom, fuzijom ulične i klupske mode, prošlosti i sadašnjosti, avangarde i dekadenije, otrcanog i klasičnog, stvorio je osebujan, zaigrani stil. Dok su mnogi njegovi kolege pokušavali približiti visoku modu svakodnevnom životu, zagovarajući geslo “nosivosti”, Gaultier ju je uveo u područje fantazije: fetišizam, futurizam, kič i dadaizam u njegovim su kreacijama koegzistirali u slozi. Mornarske majice iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, narukvice izrađene od starih limenki i grubi radnički kombinezoni podstavljeni najskupljim nercom samo su neke od inovacija viđene na njegovim revijama.
Razarajući ustaljeno poimanja muževnosti, još davne 1985. kreirao je prvu suknju za muškarce. Pomodni mladići tih su dana paradirali londonskim i pariškim ulicama utegnuti u Gaultierove suknjice, uživajući u zabezeknutim pogledima prolaznika. Desetak godina kasnije, Gaultierova “vikinška kolekcija” na velika je vrata uvela kilt u visoku modu, a taj odjevni predmet i sam kreator je često nosio. Njegove revije uvijek su bile teatralne i dramatične. Primjerice, na jednoj od njih egzotična pjevačica Sapho iskočila je iz lijesa pred šokiranu publiku!
Kršeći pravila modnog svijeta, devedesetih godina prošlog stoljeća obrušio se na imperativ lijepih, mladih, mršavih manekenki. Na pistu je poslao korpulentne gospođe, žene patuljastog rasta, elegantne starčiće, transvestite, mladiće od glave do pete prekrivene tetovažama, “časne sestre”, muškarce odjevene kao žene i žene odjevene kao muškarce… Njegovi maštoviti, teatralni kostimi prirodno stanište su pronašli na filmu. Almodovarova “Kika”, Bessonov “Peti element” i Jeunetov “Grad izgubljene djece” samo su neki od filmova koji dio uspjeha duguju Gaultierovom geniju.
Piše: Lucija Kapural
