Vjerojatno se većina sjeća slučaja nestanka malene Madeleine McCann koji je izazvao globalnu reakciju, ali unatoč tome djevojčica do današnjeg dana nije nađena. Donekle sličan efekt masovne histerije imao je nestanak malenog Francisa Kenta, koji je za razliku od slučaja malene Madeleine dobio svoj epilog.
Nestanak i brzi tragičan nalazak trogodišnjaka
U noći 29. na 30. lipanj 1860. trogodišnji Francis Kent nestao je iz kuće. Dijete je potjecalo iz bogate obitelji, pa se pretpostavljalo da je otet i da će uskoro obitelj primiti zahtjev za otkupninom. Naime, otac djeteta nije bio omiljen čovjek i prema slugama se odnosio s nepoštovanjem, pa su se sluge kod njega smjenjivale kao na pokretnoj traci. Drugim riječima imao je dosta neprijatelja. Obitelj je u čekanju traženja otkupine odmah ponudila nagradu za nalazak djeteta, i tako je započela potraga velikih razmjera u koju su se uključili i lokalni mještani. Dvojica lokalaca su nešto kasnije pronašla mrtvo dijete u kući za poslugu. Njegovo je krvavo tijelo bilo umotano u dekicu. Jedan od mještana koji je našao dječaka odlučio ga je podići, a pri tome je dječja glavica skoro otpala. Naime, dječak je bio gotovo obezglavljen. Drugi je lokalac podrobno opisao stanje u kojem je dijete nađeno. Rekao je da mu je lice bilo poprskano krvlju, kao i da je imao tamne tragove oko usana i očiju, a da su mu oči bile zatvorene. Na dječjem tijelu bile su vidljive rane nanesene oštrim oružjem, najviše na rukama i prsima, što ukazuje da se dijete pokušalo obraniti. Lokalna policija prvo je posumnjala na dječakovu dojilju. Teorija je bila iduća: da se Elizabeth Gough, kako se već dojilja zvala, našla s ljubavnikom. Taj je ljubavnik bio nitko drugi do dječakov otac koji je slovio za velikog zavodnika. Policija je smatrala da je dijete zateklo ljubavnike u neprikladnom odnosu što je rezultiralo njegovim ubojstvom. U toj teoriji dijete je bilo ubijeno jer je počelo govoriti moglo je lako izbrbljati nešto što nije smjelo. Tako je barem mislila policija.
Nova teorija policije
Obitelj Kent živjela je vrlo udobnim životom u svojoj raskošnoj kući u mjestu Road u Wiltshireu u jugozapadnoj Engleskoj. Bila je to devetoročlana obitelj uz koju su živjele sluge. Uskoro je nakon pronalaska dječaka u novinama osvanuo naslov, u kojem je pisalo da je nepoznata osoba ubila na brutalan način trogodišnjaka Francisa Savilea Kenta. Budući da je slučaj izazvao veliki interes javnosti, stvar je u svoje ruke preuzeo Scotland Yard, a na njemu je angažiran najiskusniji tamošnji detektiv Jack Whicher. Obitelj Kent je imala sedmoro djece od kojih je četvero starije djece imalo jednu majku, a troje mlađih drugu. Nisu to bila sva djeca, već samo ona koja su preživjela jer je tako primjerice prva žena Kentu rodila 10-ro djece. Prva Kentova supruga je umrla u 44-oj godini. Kent nije dugo bio udovac i vrlo brzo se oženio za dadilju svoje djece s kojom je dobio još troje potomaka. Detektiv je po dolasku razvio teoriju prema kojoj je tinejdžerica Constance ubila svog polubrata, zbog čega je kasnije i privedena u policijsku postaju. Prema opažanjima Whichera tinejdžerica je bila vrlo snažna za svoju dob, a bila je i isto tako obdarena visokim kvocijentom inteligencije. No, nije bilo nikakvog dokaza koji bi potkrijepili njegovo razmišljanja osim da djevojku psihički slome i da se tako dođe do istine. Jedini fizički dokaz koji je tinejdžericu mogao povezati sa zločinom bila je njezina nestala spavaćica. No ni spavačica ni britva kojom je počinjeno ubojstvo, nisu nađeni. Djevojčica je na kraju puštena kući.
Priznanje ubojstva očevom britvom
Nakon što je dijete ubijeno pažljivo je umotano u dekicu, što je prema mišljenju Whichera bila karakteristika žena ubojica. Whicher je bio uvjeren da je tinejdžerica ubojica, i da će kad tad priznati ubojstvo. Pet godina kasnije to se i dogodilo. Constance je prema priznanju u noći ubojstva pričekala da se kuća smiri zatim je odnijela dijete iz kuće i ubila ga britvom, ukradenom od oca. Ubojstvo je bilo pripremljeno i vrlo moguće počinjeno iz osvete. Iako je Constance priznala ubojstvo nikada vlastima nije objasnila motiv za taj čin, samo je rekla da nije u pitanju ljubomora. Do suđenja je došlo u svibnju 1865. kada je Constance imala dvadeset i jednu godinu. Constance se izjasnila krivom, ali nije željela odgovarati na postavljena pitanja. Čitav je proces zbog toga bio kratkog trajanja te je završio za manje od pola sata. Constance je po brzom postupku osuđena na smrt vješanjem. Međutim, kraljica Viktorija joj je ublažila kaznu te ju je osudila na zatvor u trajanju od dvadeset godina. Za vrijeme boravka u zatvoru izrađivala je mozaike za crkve i uopće bavila se drugačijim poslovima od ostalih zatvorenica. Po izlasku na slobodu imala je četrdeset i jednu godinu te je promijenila ime u Ruth Emile Kaye i otišla u Australiju, gdje je živio njezin brat William. U Australiji je izgradila novi život bavila se administrativnim, medicinskim i obrazovnim poslovima i u svemu tome je bila vrlo uspješna. Umrla je u svojoj stotoj godini 1944.
Nova teorija
Iza ovog slučaja ostalo je puno pitanja. Je li ona zaista počinila zločin? Zašto je priznala ubojstvo tek nakon pet godina? Kakvu je ulogu u svemu tome imao njezin otac? Moguće da je Constance štitila i nekog drugog, ponajprije svog godinu dana mlađeg brata Williama. Njih dvoje su kao djeca bili izuzetno bliski pa su tako jednom prigodom zajedno pobjegli od kuće i otišli u poznato englesko turističko mjesto Bath, gdje su uhvaćeni i potom pretučeni, a Constance je uz batine bila dva dana zatvorena u podrumu kuće. Godine 2008. izašla je knjiga autorice Kate Summerscale nazvana The Suspicions of Mr Whicher or The Murder at Road Hill House (“Sumnje gospodina Whichera ili ubojstvo u Road Hill Houseu) koja je postavila novu teoriju. U spomenutoj knjizi izneseno je mišljenje da su se brat i sestra zajedno željeli osvetiti ocu za njihovo zanemarivanje nakon sklapanja drugog braka i dolaska novog potomstva. Zanimljivo da je Constance odbila povući svoje priznanje o ubojstvu polubrata nakon očeve, a kasnije i bratove smrti. U svim izjavama je naglasila da nije bila ljubomorna niti mrzila svog ubijenog polubrata. Postoji mogućnost da su brat i sestra zajedno počinili ubojstvo, premda svi oni koji su ih poznavali, su navodili da je ona onda morala biti “mozak”. Ono što je zagonetno je, to što tijekom cijelog svog kasnije život nije nikada pokazala znakove bilo kakve neuravnoteženosti, niti su njezina braća i sestre osjećali da im od nje prijeti nekakva opasnost.
Dr. Garbarino, profesor na Sveučilištu Loyola u Chicagu i autor knjige pod nazivom Listening to Killers (“Slušajući ubojice”), u svojoj je dugoj karijeri razgovarao s nizom ubojica te je zaključio da je rijetko kada pred njega sjelo “čudovište” koje se rodilo kao takvo, i obično je imao posla s ljudima koji su postali to što jesu nakon niza proživljenih traumi. Možemo se zapitati kakve su to traume mučile Constance, a vjerojatno i njezinog brata.
Piše: Sonja Kirchhoffer
