Veliko srce velike Raze: Od Retkovića do Kuće slavnih

Virtuoznom a opet nesebičnom igrom, Razija Mujanović ispisala je neke od najljepših stranica košarkaške povijesti na ovim prostorima. Triput je proglašena za najbolju košarkašicu Starog kontinenta, o njoj su pisali kao o ženskom Michaelu Jordanu, a 2017. godine je, uz Shaquillea O’Neala, Tonija Kukoča, Mickeya Berkowitza, Valdisa Valtersa i Dušana Ivkovića, primljena u Kuću slavnih Međunarodne košarkaške federacije. Po prirodi skromna, tome nije pridavala osobit značaj. “Igrala sam za ekipu, a ne za neku svoju statistiku”, svojedobno je izjavila 202 centimetara visoka sportašica.

Mujanović je rođena 1967. u Ratkovićima, pitoresknom selu smještenom na pola puta između Tuzle i Brčkog. Kao najmlađe dijete Halila i Safije Mujanović, bila je mezimica obitelji: tri starije sestre i dva brata pazili su na nju kao na zjenicu vlastitog oka. Djevojčica je rasla “kao iz vode”, pa je već kao osnovnoškolka dobrano nadvisivala oca i braću. Bistra i marljiva, u školi se isticala dobrim ocjenama i pristojnim vladanjem ali je, što zbog visine a što zbog pomalo grubih crta lica, često bila metom poruge razrednih kolega. “Razo, razo, električna fazo”, vikali su za njom po školskim hodnicima, bezobrazno se kreveljeći. Kako nije bila tašta, na podbadanja tog tipa samo je odmahivala rukom.

Kako je bila uvjerljivo najviša u školi, nastavnik tjelesnog odgoja predložio joj je da se okuša u košarci. Poslušala je savjet i, dakako, počela puniti protivničke koševe. Vijest o talentiranoj djevojčici pročula se do Tuzle, pa tamošnji košarkaški funkcioneri Vehid Šehić i Miki Vuković dolaze po Razu. Ni danas to nije lako, no tada je bilo još puno teže žensko dijete sa sela samo odvesti u veliki grad. Halil je, kako se pristoji, važne goste dočekao sa šljivovicom i narescima, ali mu nije baš bilo jasno što oni žele od njegove mezimice. “Meni je to u redu, al’ vam ja, ljudi, para za to košarku nemam”, slijegao je ramenima. Ni Raza, pričaju, nije skakala od sreće. “Babo, ja ne bih”, tiho je procijedila. Srećom po košarkašku povijest, Šehić i Vuković bili su dovoljno uvjerljivi, pa su otac i kći nakon nekog vremena kapitulirali.

U Tuzlu, u slavni klub “Jedinstvo Aida”, stigla je kao 15-godišnjakinja. “Bilo je teško: život po domovima i podstanarskim sobama, putovanja na treninge, vraćanje u rana jutra, kad ne znaš hoće li portir biti budan i otvoriti ti vrata… Srećom, Vuković nama curama nije bio samo trener, već i zamjenski otac. Vodio je računa o nama i išao na roditeljske sastanke u školu”, prisjeća se početaka. Raza, naime, nije zanemarila obrazovanje, već je, paralelno s napornim treniranjem, pohađala srednju ekonomsku školu.


Igračice “Jedinstva” triput su bile jugoslavenske prvakinje. Godine 1989. došle su na vrh Europe, tamo gdje su od muških ekipa ranije bile samo “Ciboma” i “Jugoplastika”, a od ženskih, i to samo jednom, “Crvena zvezda”. Razija je bila iznenađena kad je njern klub postao prvak Europe. “Titulu smo uzele talijanskom klubu ‘Vicenza’, koji ju je držao četiri godine zaredom. Šanse za to bile su jedan naprava tisuću ali smo ipak, zahvaljujući strašnoj volji, uspjele”, prisjeća se. U Tuzli su dočekane kao junakinje.

S reprezentacijom bivše države Mujanović je osvojila srebro na Olimpijskim igrama u Seoulu te na Svjetskom prvenstvu u Maleziji. Košarkašica i danas pamti ubitačno zahtjevne pripreme za važna natjecanja, koje su uključivale trčanje s prslucima teškim preko – osam kilograma!

U “Jedinstvu” je igrala do dvadeset treće godine. “Nakon što je klub napustio trener Vuković, odlučila sam krenuti novim putem”, ispričala je. Taj put odveo ju je u Italiju, u klub “Basket Puglia” iz Barija. Dvadesettrogodišnju Raziju na prvi inozemni angažman pratio je brat Šemso, jer su se djevojčini roditelji bojali samu je pustiti u “bijeli svijet”. Nakon golemih uspjeha na Apeninskom poluotoku, karijeru je nastavila graditi u Španjolskoj, Madžarskoj, Americi, Brazilu… U potonjoj zemlji osjećala se kao kod kuće. “Sportaši su u brazilskom društvu iznimno cijenjeni. Hrpa ljudi me čekala nakon svakog treninga, kako bih im dala autogram ili se slikala s njima. Tamošnji ljudi su prisni i otvoreni, svakog su trenutka bili uz mene jer nisu htjeli da se osjećam osamljeno”, ispričala je Razija, koja je portugalski jezik svladala za manje od tri mjeseca. Zadnje utakmice u karijeri odigrala je u dresu dubrovačke “Raguse”, a 2008. donosi tešku ali neopozivu odluku o rastanku s košarkom. “Nije bilo suza. Takav sam tip: kad donesem odluku, ustrajem u njoj ma koliko mi bilo teško”, ispričala je.

Piše: Lucija Kapural

Komentari