Veliki šaljivac Thanatos: Tko je umro skočivši u vulkan, tko se ugušio od smijeha, a koga su rastrgali psi lutalice?

Nema svatko privilegij umrijeti u vlastitom krevetu, okružen ožalošćenim potomcima: povijest je puna primjera neobičnih smrti. Evo nekoliko njih!

1. Drakon, atenski zakonodavac s konca sedmog stoljeća prije Krista, u nasljeđe nam je ostavio pridjev “drakonski”, kojim opisujemo rigorozne zakone ili mjere. Dok neki povjesničari sumnjaju u njegovo postojanje, predaja kaže da je 621. godine prije Krista kodificirao dotad nepisane zakone, koje je aristokracija samovoljno tumačila. Prema legendi, ovaj čovjek je umro na uistinu bizaran način. U kazalištu u Egini, zahvalni građani na njega su bacili svoje plašteve, želeći mu ukazati počast, ali se zlosretni zakonodavac pod njima ugušio.

2. Haronda, grčki filozof i pravnik iz šestog stoljeća prije Krista, rodnom gradu Cataniji sastavio je zakonik, u kojem je objedinio propise halkiđanskoga običajnog prava. Prema legendi, ubio se jer je prekršio vlastiti zakon. Naime, “Harondini zakoni” propisivali su smrtnu kaznu za svakoga tko u skupštinu unese oružje. Bježeći od razbojnika, jednog je dana utrčao u tu zgradu tražeći pomoć, no zaboravio je da mu nož i dalje visi o pojasu. Želeći pimjerom ukazati na važnost poštovanja zakona, digao je ruku na sebe.

3. Prema grčkom povjesničaru Diogenu Laertiju, filozof i matematičar Pitagora (571. prije Krista – 497. prije Krista) je, bježeći s učenicima pred ruljom koja je u njima gledala podrivače društvenog poretka, naišao na polje zasađeno grahom. Učitelj i učenici morali su proći preko njega ako su htjeli spasiti glave, a potonji su to doista i napravili. Ne i Pitagora! Vjerujući da u grahu obitavaju duše pokojnika, odbio je gaziti po njemu te je sjeo pored polja, drsko prekriživši ruke. Progonitelji su ga, dakako, uhvatili i na licu mjesta ubili.

4. Diogen Laertije opisao je i neobičan kraj filozofa Heraklita (540. prije Krista – 480. prije Krista). Prema njemu, čovjek koji je naš svijet opisivao kao “vječno živu vatru koja se s mjerom pali i s mjerom gasi” je, želeći izliječiti vodenu bolest po onodobnom receptu, namazao čitavo tijelo kravljom balegom. Njen miris privukao je čopor pasa lutalica, koji su rastrgali filozofa.


5. O Empedoklu (490. prije Krista – 432. prije Krista), grčkom filozofu koji je naučavao da se tvar sastoji od četiriju vječnih i nepromjenljivih elemenata – zemlje, vode, zraka i ognja – raspredale su se brojne legende. Govorilo se, primjerice, da je činio čuda, katkad pomoću primjene tajnih znanstvenih principa a katkad pomoću čiste magije. Iz tog razloga, i raširenu priču o njegovoj smrti valja uzeti sa zrnom soli. Empedoklo (na slici!) se navodno bacio u krater aktivnog vulkana Etne, kako bi dokazao da je bog. Dokazao je suprotno: skončao je na licu mjesta.

6. Tragičara Eshila je, kao što smo već pisali, ubila kornjača koju mu je neki orao ispustio na glavu. Ni smrt njegovog kolege Sofokla nije bila uobičajena. Prema nekim izvorima, autor “Antigone” i “Kralja Edipa” ugušio se progutavši bobicu nezrelog grožđa; prema drugim, umro je od sreće kad je doznao da je njegova tragedija proglašena najboljom na natjecanju.

7. Qin Shi Huangdi (259. prije Krista – 210. prije Krista), prvi car koji je zavladao čitavom današnjom Kinom, progutao je živu vjerujući da će mu to osigurati vječni život. Umjesto toga, osiguralo mu je trenutačnu smrt.

8. Talijanski renesansni književnik Pietro Aretino (1492. – 1556.), zapamćen po nesmiljenoj kritici vlasti (nazivali su ga “bičem vladara”), umro je od – smijeha! Prema jednoj verziji priče, smijao se nekoj opscenoj šali tijekom obilna objeda, pa mu je poveći komad hrane završio u grkljanu i ugušio ga; prema drugoj, toliko se smijao da je pao sa stolice, zatiljkom udario u zid te odstao mrtav na licu mjesta.

Piše: Lucija Kapural

Komentari