Vampirica iz Temišvara: Lokalni svećenici optužili su mladu ženu da pije krv nedužne dječice!

Fotografija: Stirile Kanal D

Vitka dama počiva na naslonjaču, glave blago okrenute ulijevo. Nježnih crta lica, porculanski blijede puti, doima se poput usnule princeze. Ne radi se, međutim, ni o kakvoj princezi: žena na fotografiji je mrtva a od njene životne priče i najhrabrijima će se dignuti kosa na glavi… Dakako, pod uvjetom da je barem dio istinit. No, krenimo redom!

O morbidnim viktorijanskim običajima vezanim za sprovode i oplakivanje pokojnika već smo pisali, s osobitim naglaskom na onaj najbizarniji: fotografiranje preminulih članova obitelji. Truplo se još ne bi ni bilo ohladilo, a tugujući članovi obitelji bi ga odjenuli u svečanu odjeću, napravili mu frizuru po posljednjem kriku mode te ga postavili u svakodnevni položaj, da se doima kao da je živ. Ako im se ne bi dalo gnjaviti s nasilnim otvaranjem mrtvačevih očiju, položili bi ga na kauč, kao da blaženo spava. Iz Engleske, ovaj običaj se proširio na ostatak Europe, pa je stigao i do Rumunjske, gdje je ova fotografija 1909. godine snimljena.

Jedino što se pouzdano zna jest da je žena na fotografiji mrtva i da se zvala Ioana Constantinescu. Lokalni folklor pamti je, međutim, pod ponešto zvučnijim imenom: Krvožedna Ioana. Podsjeća vas na nadimak zloglasne Erzsébet Báthory, “Krvave grofice” iz šesnaestog stoljeća? Pa, objema su na dušu stavljani slični zločini i kod obje su se, barem dijelom, povijesne činjenice ispreplele s legendama.

Prema lokalnim zapisima, kao i neobičnoj pjesmici čiji je autor potpisan kao “Grešnik”, Ioana Constantinescu čitav je život provela u Temišvaru. Ne zna se iz kakve obitelji je potekla, već samo to da je stanovala u velikoj, derutnoj kući na rubu grada, okruženoj gustom šumom. Živjela je sama, odbijajući kontaktirati s okolinom. Možda je upravo introvertirana, pustinjačka narav “kriva” za nedaće koje su je snašle.

Nedugo nakon što je navršila dvadeset sedam godina, dvojica lokalnih svećenika – njihova imena nisu poznata – optužili su je da štuje Nečastivog te, kako bi razveselila svoga rogatog prijatelja, ubija nevinu dječicu, i to na način da im isiše i zadnju kap krvi. Uz to joj se stavljalo na teret da, u noćima punog mjeseca, iz čiste zlobe leti naokolo na metli te uništava usjeve. Drugim riječima, optužili su je da je neka vrsta križanca između vampira i vještice.


Ako je vjerovati pjesniku koji se potpisuje kao “Grešnik”, jedoga prohladnog jesenjeg dana, anno domini 1909., pred kućom suspektne Sotonine suradnice okupila se bijesna rulja. Ioana ih je molila da je puste na miru i ponavljala kako ništa loše nije učinila, no došljaci nisu bili željni isprika nego krvi. Nesretnicu su za kosu izvukli iz doma te je ondje, na kućnom pragu, divljački mlatili, što šakama i cipelama a što vilama i motikama. Ostavili su je ležati u lokvi krvi, možda zaključivši da je mrtva, a možda zadovoljivši svoje sadističke porive. Žena je, međutim, bila živa. Kad je dopremljena u bolnicu, liječnici su zaključili da joj nema spasa. Na ovome mjestu priča zalazi u sferu natprirodnog. Nakon samo dva dana i čudesnog oporavka, pacijentica je otpuštena. Po izlasku iz bolnice, na njezinu licu, koje je bilo izobličeno od udaraca, nije bilo niti jedne modrice, niti jedne ogrebotine!

Sljedeće jutro, 23. listopada 1909. godine, pronađena je mrtva u vlastitom krevetu, ovaj put zapravo. Obdukcija je pokazala da je izvršila ritualno samoubojstvo, popivši veliku količinu vlastite krvi iz srebrnog kaleža! Predmeti pronađeni u njenom domu upućivali su na zaključak da je uistinu šurovala sa silama tame: ondje je bilo crnih, napola dogorjelih svijeća, improviziranih oltara i slika demonskih entiteta.

Pokopana je na neoznačenom groblju, a baš kad su dobri ljudi Temišvara počeli zaboravljati na njene opačine, pokazalo se da je trivijalne stvari poput smrti ne mogu zaustaviti. Nije prošlo ni pola godine od njezina pokopa, a obojica svećenika koji su je optužili za stravične zločine bili su mrtvi. Indikativno, umrli su od “bolesti zgrušnjavanja krvi”, kako stoji u smrtovnici, po svoj prilici hemofilije.

Piše: Lucija Kapural

Komentari