Uznemirujuće činjenice iz povijesti: Bebe u kavezima, boja od koje se raspadaju kosti i ritualno žrtvovanje

Koji je radioaktivni element pobio sve djelatnice jedne američke kompanije? Zašto su londonski roditelji svojedobno trpali svoje bebe u kaveze? Kako je izgledao ritual ljudskog žrtvovanja u starim meksičkim civilizacijama? Za vas odabrali nekoliko činjenica iz povijesti koje bi vam mogle potjerati žmarce niz kralježnicu!

Premaz smrti

Radij, prirodni radioaktivni kemijski element, jedan je od najrjeđih elemenata u prirodi. U čistom stanju prvi ga je put dobila čuvena kemičarka Maria Curie-Skłodowska (1867. – 1934.), a svi znamo kako je ista, zbog dugogidišnjeg izlaganja radijaciji, završila. Nažalost, kad je radij tek bio otkriven, ljudi nisu imali pojma koliko je opasan. Njegovo zabavno svojstvo da svijetli u mraku učinio ga je popularnim u industriji boja, a djelatnice tvrtke “United States Radium Corporation” dvadesetih godina prošlog stoljeća njime su premazivale brojčanike satove i različite instrumente. Dio njihovog posla bilo je oštrenje vrha kista zubima, čime su u organizam unosile otrovnu boju a, da stvar bude gora, znale su, onako iz zabave, tu smjesu nanositi na zube, kožu i nokte. Kroz narednih nekoliko godina, sve su umrle užasnom smrću, najčešće od raka kostiju.

Bebe u kavezima


Tridesetih godina prošlog stoljeća, bebe su diljem Londona visile s prozora, zatočene u kavezima! Zvuči poput scene iz kakva postapokaliptičnog trilera, no ovo je uistinu bila uobičajena pojava. U obranu roditelja, valja napomenuti da su mnoge obitelji toga vremena živjele u derutnim stančićima, a do svježeg zraka – o čijoj se važnosti sve više pričalo – vrlo je teško doći kad desetak ljudi dijeli jednu prostoriju. Nadalje, malo je Londončana uživalo u luksuzu poput vrta ili balkona, pa su dizajnirani specijalni, navodno vrlo čvrsti kavezi, koji bi se pričvrstili o prozorsko okno. U njih bi brižni tatice i mamice utrpali potomke i ostavili ih da tako sat-dva vise i napune pluća “čistim” londonskim zrakom.

Na žrtvenom oltaru

Počevši od toltečke ere naovamo, sve stare meksičke civilizacije prakticirale su ljudska žrtvovanja. Paradoksalno, što su običaji i način života postajali sofisticiraniji, to je ova zastrašujuća praksa bila češća i okrutnija. Do vrhunca su je doveli Azteci, koji su tijekom šesnaestog stoljeća prolili hektolitre i hektolitre krvi na žrtvenim oltarima. Ritual je bio efikasan koliko i sadistički. Žrtvu bi položili na kamen, nakon čega bi joj krvnik – u pravilu svećenik – snažnim udarcem nožem od kremena otvorio prsni koš, izvadio srce te ga prikazao Suncu. Nakon toga, osuđeniku bi se odrubila glava, a lubanja bi se dodala ljudskim ostacima koji su se skupljali na specijalnom stalku zvanom tzompantli. Horor je tu tek počinjao – oderanu kožu žrtava navlačili su svećenici, poput svečane haljine! Postojala je još jedna, dinamičnija metoda: žrtva, istinabog naoružana ali zavezana za kamen, morala se braniti od četiri dobro naoružana ratnika. Taj ritual Španjolci su nazivali “žrtvovanjem gladijatora”. Sve žrtve smatrane su personifikacijom božanstava, a ritualni kanibalizam koji bi nerijetko uslijedio imao je smisao pričešćivanja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari