Utopija Cockaigne: Mjesto na kojem sir pada s neba, ulice su popločene slatkišima, a razbludne ljepotice nude se seljacima žuljevitih dlanova!

Zlatno doba, elizijske poljane, Shambala, Avalon, Xanadu, El Dorado… San o nekom boljem svijetu oduvijek je pratio čovjeka, kao manifestacija nade u često beznadnom okružju. U političkoj filozofiji, utopijom nazivamo svaku teoriju koja za cilj ima odbacivanje postojećega političkog ili društvenog stanja, kako bi se uspostavilo novo, idealno. U književnosti, riječ je o formi koja, najčešće u obliku fikcionalnoga putopisa, opisuje takvo uređenje. Ovaj neologizam, koji se s grčkog može prevesti kao “nemjesto”, pojavio se u renesansi, preciznije, u djelu engleskog humanista Thomasa Morea naslovljenom “O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji” (1516.). Koncepti pravednijega, humanijeg društva su, međutim, znatno starijeg datuma – sjetimo se, primjerice, Platonove “Države”! Jedan od najosebujnijih, nastao u srednjovjekovnoj Engleskoj, krije se pod imenom Cockaigne odnosno Cockayne.

Etimologija ovog pojma nije do kraja rasvijetljena. Većina stručnjaka smatra da je riječ francuskog podrijetla te da je nastala iskrivljavanjem naziva za malene slatkiše kakvi su se prodavali djeci na sajmovima. Baš poput tih delicija, utopija Cockaigne obećavala je naslade, i to onima kojima su iste najviše nedostajale na Zemlji – potlačenim seljacima. O ovoj obećanoj zemlji pjevali su golijardi, putujući studenti i klerici koji su se u razdoblju od jedanaestog do trinaestog stoljeća u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj uzdržavali sastavljanjem i izvođenjem igrokaza i pjesama na latinskom jeziku. Nazvani po biblijskom liku Goliju, srednjovjekovnom zaštitniku lutajućih klerika, pjevali su o vinu, erotici i mladenačkim nasladama, sa satirom čiji je žalac često bio uperen protiv crkvene hijerarhije i postojećega ćudoređa.

Najdetaljniji opis seljačkog raja donijela je “Zemlja Cockaigne”, poema koja je nastala sredinom četrnaestog stoljeća. U njoj, Cockaigne je predočen kao mjesto krajnjeg luksuza i ugode. Glad je ondje nepoznata, budući da s neba ne pada kiša već – sir! Nadalje, ljenčarenje se smatra najvećom vrlinom, a za razliku od kršćanskog raja, u kojem nema putenih naslada niti pijančevanja a na meniju je uglevnom voće, ljepotice zamamnih oblina ovdje se nude svakom seljaku, već pečene svinje trče okolicom s noževima zabodenim u leđima, spremne za konzumaciju, potoci vina teku posvuda, a ulice su popločene slatkišima!


Mit o ovom raju prošitio se i po drugim zemljama. U Italiji je bio poznat kao Paese della Cuccagna, flamanska verzija zvala se Luilekkerland, švedska Lubberland, a njemačka Schlaraffenland. Neki povjesničari smatraju da je nizozemsko selo Kockengen nazvano upravo po ovoj srednjovjekovnoj utopiji.

Piše: Lucija Kapural

Komentari