Thylacosmilus atrox, izumrli tobolčar koji je područjem današnje Južne Amerike tumarao prije devet milijuna godina, u prvom je redu poznat po dugačkim, poput sablje oštrim očnjacima. Logično, paleontolozi su ga povezivali sa sabljozubim tigrovima, divljim sjevernoameričkim mačkama koje su se pojavile prije više od pedeset milijuna godina, da bi zadnja vrsta, Smilidon fatalis, s (pra)povijesne pozornice iščezla prije samo deset tisuća godina. Dva zubata stvorenja, koja su dijelili milijuni godina, znanstvenici su, naime, uzimali kao primjer evolucijske konvergencije, podudarnost u građi tijela koja se javlja u organizama koji su filogenetski međusobno posve neovisni, ali žive u sličnom okolišu. Čak i vodeći svjetski stručnjaci smatrali su kako su obje vrste koristile očnjake za komadanje plijena.
Nedavno objavljena studija znanstvenika sa Sveučilišta u Bristolu pokazala je da tome nije bilo tako. “Dokazi sugeriraju da oko stotinu i dvadeset kilograma težak Thylacosmilus atrox nije bio nemilosrdni predator poput dvostruko većeg Smilidona. Da, obje su vrste imale impresivne očnjake, no sjekutići su im se bitno razlikovali. Preciznije, Thylacosmilus atrox nije ih ni imao, a upravo pomoću tih zuba današnje velike mačke trgaju meso s kostiju. Nadalje, kutnjaci kod fosila koje smo proučili nisu bili istrošeni, kao što je slučaj kod onih koje žvaču žilavo, sirovo meso”, ispričala je glavna autorica studije Christine Janis, profesorica paleontologije na već spomenutom univerzitetu.
Janis i kolege zaključili su da ovaj tobolčar, velik otprilike kao jaguar, nije lovio plijen već je bio strvinar. Svoje impresivne očnjake je, čini se, koristio kako bi otvarao trbuhe lešina u potrazi za ukusnim unutrašnjim organima. To potvrđuje i zdepasta građa tobolčarova tijela: sa svojim kratkim nogama i ukočenom kralježnicom, teško da bi mogao dostići ijednu bržu životinju.
Piše: Lucija Kapural
