Prema učenju Katoličke crkve, čistilištem odnosno purgatorijem naziva se mjesto gdje se čovjekova duša nakon smrti čisti od lakših grijeha, nakon čega dobiva “ulaznicu” za raj. Premda vrlo bolan, boravak u njemu je, za razliku od onog u paklu, privremen, a vremenski se može skratiti ako ožalošćena rodbina revno moli za pokojnika ili, još bolje, za njega plati misu.
Pojam se pojavljuje gotovo isključivo u katoličanstvu, kao dogma vjere. Ne spominje se u Bibliji tim imenom – plod je teološke spekulacije a ne objave. Katkad se izjednačuje s limbom, no ovaj pojam, koji dolazi od latinske riječi za “rub”, u tradicionalnoj katoličkoj teologiji odnosi se na prekogrobno boravište starozavjetnih pravednika (onih koji su živjeli prije Kristova dolaska), osoba lišenih razuma te djece koja su ovaj svijet napustila ne primivši sakrament krštenja.
Katolička doktrina o čistilištu temelji se na vjerovanju da je Bog i milosrdan i pravedan. Prema njoj, svaki grijeh povlači za sobom dvije kazne, vječnu i vremenitu. Prva se briše sakramentom ispovijedi, a druga za života (pokorom i dobrom djelima) ili nakon smrti (u čistilištu).
Od jedanaestog stoljeća, na temelju učenja o čistilištu razvijala se praksa oprosta grijeha. Primjerice, papa Benedikt VIII. obećao je odrješenje svima koji anno domini 1300. obave hodočašće u Jeruzalem – više od dva milijuna ljudi odazvalo se njegovom pozivu. Godine 1517. papa Lav X. uveo je praksu podjele oprosta za novac – tzv. Petrovim oprostom financirala se izgradnja Bazilike sv. Petra. Unosno za crkvu, spasonosno za duše – win win situacija!
Piše: Lucija Kapural
