Izvještaji o susretima s izvanzemaljcima brojni su i sežu daleko u povijest. Misteriozna svjetla na nebu, otmice u svrhu eksperimentiranja na ljudskim subjektima, neobična stvorenja koja komuniciraju telepatski i posjeduju razvijenu tehnologiju lajtmotivi su u izvještajima većine očevidaca (ili luđaka, kako vam draže).
Moderna era ufologije, pseudoznanstvene discipline koja se bavi proučavanjem fenomena NLO-a (“neidentificirani leteći objekti”), započela je 1947. godine, navodnim susretom američkog pilota Kennetha Arnolda s onim što je opisao kao “leteći tanjur” ponad planine Rainier u državi Washington. Uslijedile su stotine sličnih svjedočanstava, s jednom zajedničkom poveznicom: dokaza za “bliske susrete treće vrste” nije bilo.
Ufolozi su trijumfalno trljali ruke 25. srpnja 1976. godine, kad je američka sonda “Viking 1” snimila kontroverznu fotografiju “Lica na Marsu”. Riječ je o brdu promjera dva kilometra, koje iz zraka neodoljivo podsjeća na ljudsko lice. Čim su fotografije predočene javnosti, krenule su spekulacije da su “lica” izgradila razumna stvorenja. Na njihovu žalost, većina ozbiljnih znanstvenika ih je odbacila. A onda, otprilike godinu dana kasnije, i oni najučeniji zapitali su se o postojanju izvanzemaljske inteligencije.
Jerry Ehman, astronom s Državnog sveučilišta Ohija, 15. kolovoza 1977. godine je, radeći na moćnom radio-teleskopu u sklopu priojekta SETI (kratica od “Search for ExtraTerrestrial Intelligence” odnosno “Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom”), uhvatio neobičan signal iz svemira. Ugledavši njegov ispis, na taj papir je, rukom koja je vidno drhtala od uzbuđenja, napisao samo jednu riječ: “Wow!”. Očito, signal je bio dovoljno snažan da ga teleskop registrira u moru elektromagnetskih šumova kojima je svemir ispunjen. No, postojao je važniji uzrok znanstvenikova zaprepaštenja: snimljeni signal bio je nevjerojatno sličan onome što su njegovi kolege pretpostavljali o tome kako bi izvanzemaljski signal trebao izgledati.
Signal koji je “Veliko uho” uhvatilo (tako su Ehman i kolege nazivali spomenuti teleskop!), trajao je sedamdeset dvije sekunde i imao frekvenciju od 1420 MHz, blisku onoj vodikove linije. Upravo ta činjenica znanstvenicima je stavila “bubu u uho” po pitanju kontakta s alienima – vodik je, naime, najčešći element u svemiru, pa bi korištenje njegove frekvencije – zlatnog grala među ufolozima – bilo logičan odabir za komunikaciju s drugim inteligentnim bićima. Takva frekvencija, naime, lako prolazi kroz svemirska prostranstva i prodire kroz atmosfere planeta pa bi izvanzemaljci uz najmanji utrošak energije mogli stvoriti najsnažnije signale.
Ne zna se točno otkuda je signal stigao, no zvijezda najbliža njegovom izvoru jest Tau Sagittarii, koja se nalazi u zviježđu Strijelca. Znanstvenici su se nadali kako će ga ponovno uhvatiti, no to se nije ponovilo. “Veliko uho” zauvijek je utihnulo.
Misterij fenomena koji je, prema bilješci na spomenutoj Ehmanovoj bilješci, nazvan “Wow signal” riješen je 2016. godine. Pokazalo se da oni koji su ga smatrali najčvršćim dokazom komunikacije s “malim zelenima” nisu u pravu, baš kao ni skeptici koji su iznijeli hipotezu da ga je proizveo čovjek.
U podugačkoj disertaciji, američki astronomi Antonio Paris i Evan Davies iznijeli su obilje dokaza za tezu da je intrigantni signal stvorio par kometa, poznatih kao 266P/Christensen i P/2008 Y2/Gibbs. Naime, upravo 15. kolovoza1977. godine ovi kometi su prolazili dijelom neba iza kojeg se nalazi područje u zviježđu Strijelca, koje je snimalo “Veliko uho”. Autori su objasnili da su aktivni kometi poput spomenutih okruženi golemim oblacima vodika, koji mogu apsorbirati i emitirati elektromagnetske valove s frekvencijom u čuvenoj vodikovoj liniji.
Piše: Lucija Kapural
