Prije trinaest milijuna godina, jedan neoprezni ljenivac previše se približio obali rijeke. Ondje, u zasjedi, čekao je Purussaurus, jedna od najopasnijih životinja koja je ikad postojala. Nećemo pretjerati ako ovoga prapovijesnog predatora nazovemo čudovištem: dugačak preko petnaest metara, oboružan moćnim stožastim raljama tupog vrha, žrtvi na koju bi se namjerio obećavao je dugačko, iznimno bolno umiranje. Siroti, zdepasti i spori sisavac jednostavno nije imao šanse!
Do tog je uvida došao peruanski paleontolog Rodolfo Salas-Gismondi, proučavajući masakriranu kost zlosretnog krezubice. “Na njegovoj lijevoj goljenici nalazilo se gotovo pedeset ugriza, toliko dubokih da pretpostavljamo kako mu je napadač istrgnuo ekstremitet. Nije to mogao preživjeti, što potvrđuje i laboratorijska analiza. Na kosti, naime, nismo otkrili pokazatelje regeneracije, što bi se dogodilo da je organizam ostao na životu”, objašnjava Salas-Gismondi.
Jednom kad je dokučio na koji je način “zločin” izvršen, znanstvenik je bio odlučan u namjeri da dozna tko je “ubojica”. Usporedbom ugriza s fosiliziranim čeljustima predatora iz prapovijesnih močvara, jedan po jedan su kao sumnjivci eliminirani potencijalni počinitelji. Nisu to mogle biti gigantske ptice neletačice, poznate po svojoj agresivnosti: ta nisu imale zuba! Sumnje su oslobođeni i divovski tobolčari – tragovi na tibiji nisu odgovarali njihovim zubima.
Konačno, “istraga” se okrenula prema Purussaurusu. Podudaranje je bilo savršeno, kao u slučaju Pepeljuge i njezine staklene cipelice. Salas-Gismondi mogao je odahnuti: otkrio je ubojicu! Otišao je i korak dalje – ustvrdio je da je riječ o mladom mužjaku. “Premda su i današnji kajmani vrlo agresivni, poznati po tome da ostavljaju desetke, pa i stotine ugriza na jednoj kosti, teško mogu parirati svojim precima iz miocena. Ove životinje imale su barem četiri puta snažniji ugriz od svih znanosti poznatih vrsta, živućih ili izumrlih!”
Piše: Lucija Kapural
