Ubojstva na jezeru Bodom: U sitnim jutarnjim satima, djecu koja su spavala u svojim šatorima nožem je izbo nepoznati počinitelj!

Ljubitelji death metala zacijelo su čuli za “Children of Bodom”, grupu iz finskog Espooa. No, tek oni malobrojni znaju da je naziv benda inspiriran stravičnim ubojstvima koja su se prije više od šest desetljeća dogodila u okolici toga ljupkog grada. Do dana današnjeg, ostao je to jedan od najzloglasnijih neriješenih zločina u finskoj kriminalističkoj povijesti.

Te sunčane subote, 4. lipnja 1960. godine, četvero dinejdžera iz Espooa odlučilo je provesti vikend na kampiranju u okolici. Dvije petnaestogodišnjakinje, Maila Irmeli Björklund i Anja Tuulikki Mäki, te dva osamnaestogodišnjaka, Seppo Antero Boisman i Nils Wilhelm Gustafsson, podigli su šatore u idiličnom krajoliku, na obali mirna, poput smaragda zelenog jezera Bodom. Slobodno vrijeme trebali su provesti u pričama uz logorsku vatru, prepričavanju lokalnih tračeva i, dakako, ljubakanju – Maila i Nils te Anja i Seppo bili su u ljubavnim vezama. Daleko od nadzora roditelja, otišli su na spavanje debelo iza ponoći, umorni ali i sretni nakon uzbudljivog dana.

Između četiri i šest sati ujutro, 5. lipnja 1960., probudit će se u noćnoj mori – nepoznat netko usnule je mlade s vanjske strane šatora nasumce počeo ubadati nožem, da bi ih potom divljački premlatio neidentificiranim teškim predmetom, najvjerojatnije velikim kamenom. Oko šest ujutro, skupina dječaka koja je u okolicu došla radi promatranja ptica iz daljine je primijetila muškarca poduže plave kose kako se žurnim korakom udaljava od porušenih šatora. Školarci, posvećeni omiljenom hobiju, nisu se približavali neobičnom prizoru, štoviše, zaboravili su na njega sve dok kasnije iz novina nisu doznali čemu su umalo svjedočili.

Mjesto zločina otkriveno je tek oko jedanaest sati, kad je ondje slučajno stigao stolar Esko Oiva Johansson. Umjesto kvalitetnih drva, pronašao je prizor iz najcrnje snomorice: tijela mladih ljudi, unakažena do neprepoznatljivosti, ležala su na tlu, prekrivena ostacima šatora natopljenim krvlju. Premda je imao problema s išijasom, sredovječni majstor potrčao je poput mladića i nije se zaustavljao sve do prve telefonske govornice. Hvatajući dah, pozvao je policiju te ih, boreći se sa suzama i osjećajem mučnine, obavijestio o svome stravičnom otkriću.


U podne, kad su stigli na poprište, predstavnici snaga zakona pronašli su beživotna tijela dviju djevojaka i jednog mladića. Premda prepun rana, sa slomljenom čeljusti i potresom mozga, Nils Gustafsson još uvijek je bio živ. Upravo od jedinoga preživjelog, detektivi će čuti nevjerojatnu priču o onome što se dogodilo.

Premda se njegov iskaz u nekim detaljama tijekom naporna višednevnog ispitivanja mijenjao, temelj priče ostajao je isti – on i prijatelji napadnuti su na spavanju, iz nepoznatih razloga i od strane nepoznate osobe. Gustafsson je rekao da je, u onom polumraku i u stanju posvemašnjeg šoka, uspio uhvatiti tek djelić napadačeve fizionomije. Opisao ga je kao visokog muškarca odjevenog u crno, no nije mu mogao odrediti dob. Detalj da je nepoznati manijak imao crvene oči, “baš poput kakvog demona”, policajci su otpisali kao posljedicu žrtvina šoka.

Istraga je, valja naglasiti, provedena prilično traljavo. Policajci nisu snimili mjesto zločina, a kako ga nisu ni ogradili, znatiželjnici koje je na to mjesto kasnije dovela morbidna znatiželja solidno su ga kontaminirali. U pokušaju da isprave svoje greške, istražitelji su u pomoć pozvali vojsku, no njihova otkrića dala su više pitanja nego odgovora. Pokazalo se, naime, da nedostaju ključevi motocikla s kojima su mladi stigli na izletište, no sama vozila nisu bila ukradena. Nadalje, Gustafssonove cipele kao da su propale u zemlju. Pronađene su nakon nekoliko dana, kilometar i pol od mjesta zločina.

Policija je imala niz sumnjivaca no, metodom eliminacije, s vremenom su se iskristalizirala samo dva imena. Prvo je bilo ono Valdemara Gyllströma, vlasnika kioska na obali jezera Bodom. Ovaj visok, plavokosi (!) muškarac slovio je za čudaka. Vječno namrgođen i nabusit, stalno je upadao u sukobe s lokalnim življem, a na piku je osobito imao izletnike, smatrajući ih neurednom bagrom koja galami i uništava okoliš. Prema svjedocima, u nekoliko navrata viđen je kako ruši njihove šatore, a mladog planinara, s kojim se posvađao iz nekoga banalnog razloga, čak je gađao kamenom. Neki su čak tvrdili da su ga vidjeli kako odlazi s mjesta ubojstva, a sam je, kad god bi se napio, davao naslutiti da ima neke veze sa zločinim koji je šokirao finsku javnost. No, policajci nikad nisu pretražili njegov stan, nikad uzeli njegove otiske. Priliku da ga propisno istraže zauvijek su izgubili nakon što je izvršio samoubojstvo utopivši se u jezeru Bodom. Je li ga na taj čin nagnala grižnja savjesti? Odgovor na to pitanje nikada nećemo dobiti.

Sljedeći sumnjivac bio je stanoviti Hans Assmann. U okolici jezera živio je zadnja dva dsetljeća, kao pustinjak, a pričalo se da je riječ o umirovljenom KGB-ovcu koji je, tijekom špijunske karijere, počinio niz ubojstava. Dan nakon što su tri mlada života naprasno prekinuta, Assmann je dopremljen u bolnicu u Helsinkiju. Nokti su mu bili puni prljavštine, lice izgrebano, a odjeća natopljena tamnom tekućinom koja je, prema svjedočenju jedne bolničarke, izgledala kao osušena krv. Kad ga je liječnik pitao što mu se dogodilo, postao je uznemiren i agresivan. Policija je bila upoznata s njegovim bizarnim ponašanjem, no kao sumnjivcu mu je posvećen tek jedan duži razgovor. Navodno je imao alibi. Njegova odjeća, prekrivena suspektnom crvenom tekućinom, nikada nije izuzeta niti testirana. Zanimljiv je i podatak da je Assman imao podužu plavu kosu. Indikativno, ošišao se “na ježa” nakon što su objavljeni novinski članci s opisom sumnjivca.

Bez nedvojbenih dokaza, istraga je zašla u slijepu ulicu. Osim rodbine žrtava, nitko se više nije nadao da će ubojica biti priveden licu pravde. A onda, pune četrdeset četiri godine nakon zločina, policija je izvršila uhićenje vezano za ovaj slučaj. U lisičinama se našao onaj u kojeg nitko nikad nije sumnjao – Nils Gustafsson!

Na sudu, tužiteljstvo je iznijelo priču o pijanom sukobu Gustafssona i Boismana, mladića poznatih po “kratkom fitilju”. Prema njihovoj teoriji, Gustafsson je izvukao deblji kraj u tučnjavi – prijatelj mu je slomio čeljust – što ga je toliko rasrdilo da se, u omamljenom stanju svijesti, odlučio krvavo osvetiti. Dvije djevojke, uključujući onu s kojom je hodao, navodno je eliminirao kao svjedokinje.

Glavni dokaz tužiteljstva bile su Gustafssonove cipele, prekrivene krvlju žrtava: ubojica ih je navodno pokušao skriti kako ga ne bi inkriminirale. Mnogo se pričalo i o Gustafssonovim ranama – premda ih je imao čitav niz, sve odreda bile su vrlo plitke, iz čega je tužiteljstvo zaključilo da ih je nanio sam sebi. Postojalo je još nekoliko posrednih dokaza, no ni u svojoj ukupnosti nisu bili dovoljno čvrsti. Godinu dana po uhićenju, Gustafsson je oslobođen optužbi i pušten na slobodu. Mnogi i danas vjeruju da je upravo on stvarni počinitelj bezumna trostrukog umorstva.

Piše: Lucija Kapural

Komentari