“Ako mi Bog dopusti, pobrinut ću se da svaki radnik nedjeljom za ručak ima pile”, čuvena je izjava Henrika IV. (1553. -1610.). U ono vrijeme, altruizam tog tipa bio je pravi raritet. Prvi francuski kralj iz burbonske dinastije te glavni junak Voltaireovog spjeva “Henrijada” do danas je ostao simbolom vjerske tolerancije. Za njegove vladavine, država je postigla političku stabilnost i doživjela značajan gospodarski napredak. Zapamćen je kao gorljivi humanitarac te još gorljiviji suknjolovac.
Majka, navarska kraljica Jeanne d’Albert, odgojila ga je u duhu protestantizma. Henrik Navrski bio je idejni vođa hugenota, a njegova ženidba s Margaretom Valois, kćeri francuskog kralja Henrika II. i Katarine Medici, bila je povod za krvavu Bartolomejsku noć. Riječ je pokolju hugenota koji je izvršen u Parizu s 23. na 24. kolovoz 1572. godine, u noći uoči blagdana svetog Bartolomeja. U masakru, koji je organizirala kraljica majka Katarina Medici, težeći jačanju vlastitog položaja kroz suradnju s katoličkom strankom, pobijeno je oko dvadeset pet tisuća hugenota. Nemiri su se iz Pariza prelili u provinciju, izazivajući novi val vjerskih ratova.
Karlo IX., brat kraljice Margarete, Henrika je držao kao neku vrstu zatočenika na dvoru, sve dok ovaj nije popustio pritisku i prešao na katolicizam. Učinio je to kako bi sredio prilike u zemlji, saževši svoju odluku rečenicom “Pariz je vrijedan jedne mise”.
Margareta Valois pomagala je u pomirbi hugenota i umjerenih katolika, koje je vodio njezin mlađi brat Franjo. Svome braku, međutim, nije mogla pomoći. Budući da Henriku nije podarila nasljednika, ovaj je zatražio te 1599. dobio rastavu od nje.
Godinu dana kasnije, vjenčao se Marijom de Medici. U braku je dobio dva sina, koji su osigurali budućnost dinastije Bourbon. Premda je Marija bila poznata po ljepoti, a uz to mu je donijela vrtoglavi miraz od 600.000 kruna, kralj je nerado provodio vrijeme s njom, smatrajući je iritantnom. Redovito joj je nabijao rogove – baš kao što je to činio prvoj supruzi – a ova je, kipeći od ljubomore, locirala te se psovkama i pljuskama obrušivala na njegove priležnice, šokiravši dvorjane agresivnošću i vulgarnošću. Najveći broj sočnih skandalima suvremenicima je pružio njen rat s Henrikovom “glavnom” ljubavnicom Catherine Henriette de Balzac d’Entragues, kojoj je kralj bio obećao brak prije nego što je oženio Mariju. Kako joj muž nije pružao podršku u tim prepirkama, sprijateljila se s njegovom bivšom ženom – čak je natjerala Henrika da je vrati na dvor!
Zbog izvanbračnih zastranjenja, osobni ispovjednik stalno je prigovarao kralju, prijeteći mu vječnim prokletstvom ako se ne promijeni. Sit prodika, Henrik ga je odlučio naučiti pameti. Svome kuharu je naredio da svakodnevno, i za ručak i za večeru, napornom svećeniku priprema jarebice. Nakon desetak dana na tom režimu prehrane, svećenik se požalio kralju: “Jarebice, pa jarebice – svaki dan! Kakav užas!”. Henrik se zlobno nacerio te odvratio: “Kraljica, pa kraljica – svaki dan! Kakav užas!”. Priča se da je svećenik nakon toga postao blaži u osudi vladarevih bludnih navika.
Kad nije ljubovao, kralj je činio sve što je bilo u njegovoj moći da svoju domovinu uvede u doba razuma. Nanteskim ediktom iz 1598. godine hugenotima je vratio politička i vjerska prava, čime je dokrajčio vjerske ratove. Katolički fanatici nisu mu mogli oprostiti ovu drskost, pa su, u prosjeku, jednom godišnje pokušavali izvršiti atentat na njega. Godine 1610. im je to konačno pošlo za rukom.
Dana 14. svibnja 1610., kraljeva kočija se, zbog prometne gužve uzrokovane krunidbom Marije Medici, zaustavila u pariškoj Ulici Ferronnerie, šetstotinjak metara od Louvrea. François Ravaillac, mladić od tridesetak godina koji je izgarao ognjem vjerske mržnje, iskoristio je tu priliku za ostvarenje davnog plana. Vješto poput pantere, uspentrao se na kočiju te zario nož u kraljevo srce. Ozlijedio je i vojvodu od Montbazona, koji je neuspješno pokušao zaštititi Henrika.
Bila je to, dakako, samoubilačka misija. Atentator je uhićen, a kasnije je kažnjen na način od kojeg se ledi krv u žilama. Nakon višednevnog mučenja, u kojem su kao “rekviziti” korištena kliješta, vrelo ulje i rastopljeno olovo, mladić je raščetvoren. Mržnja spram njegova čina bila je toliko snažna da je nakon toga u Francuskoj zabranjeno korištenje prezimena Ravaillac.
Piše: Lucija Kapural
