Anasazi, pripadnici pretkolumbovske civilizacije koji su obitavali u polupustinjskim dijelovima Sjeverne Amerike, tehnološki su bili neshvatljivo napredni. Osim brojnih puebla, impresivnih kompleksa od opeke s otprilike dvije stotine prostorija, izgradili su tisućama kilometara dugu mrežu kanala za navodnjavanje, koja im je omogućila da, usred kamene pustinje, ostvare ćak dvije žetve godišnje, kao i velebne brane te cestovnu mrežu za prijevoz dobara, a uz to su bili prvi astronomi na kontinentu. Progresivni su bili i po pitanju društvenog uređenja: kod njih nije bilo većih socijalnih razlika, a položaji su se stjecali na osnovi sposobnosti, kao nagrada za unapređivanje zajednice, a ne po podobnosti. Onako usput, izrađivali su keramiku nevjerojatne ljepote i živahnih uzoraka. No, kao što je brzo doživjela vrhunac, kultura Anasaza počela je, oko 1150. godine, i rapidno propadati. Veličanstveni vodeni sustav je napušten, prekinuta je gradnja puebla, stanovnici su masovno bježali iz svojih domova… Što se dogodilo? Uzrok sveopće propasti bila je suša, koja je dotad nezapamćenom snagom pogodila čitav kraj, isušujući vode i uništavajući usjeve. Nastupila je glad. Koliki su njeni razmjeri bili, svjedoče arheološki nalazi: u trenucima očaja, ovi miroljubivi, radišni ljudi odali su se kanibalizmu! Nevoljama, međutim, tu nije bio kraj. Suša je pritisla i Atabaske, pa je ovaj nomadski, ratnički narod nahrupio u domovini Anasaza. Ovi nisu imali druge nego uzmaknuti na sjever, gdje su pokušali iznova izgraditi svoje razrušene živote. Ali, avaj, s prestankom suše nastupilo je razdoblje studeni, a s njom masovno propadanje usjeva. U trinaestom stoljeću, ovi napaćeni ljudi podižu monumentalni Hram Sunca, kao očajnički pokušaj da umilostive ljutite bogove. Bio je to posljednji građevinski napor naroda na izmaku snage.
Piše: Lucija Kapural
