U grimiznom lepršavom haljetku doletio je mladoliki anđeo do čovjeka imena Nicolas. U sitne sate, okružen misterioznom maglicom kakvu nitko na nebesima još nije vidio, treperavo stvorenje mu se oprezno obratilo. “Pogledaj dobro ovu knjigu, Nicolas! U početku nećeš razumjeti ništa, kao ni bilo koji drugi čovjek. Ali jednog ćeš dana baš ti vidjeti ono što nijedan drugi čovjek vidjeti ne može”, reklo mu je glasom koji se poput jeke odbijao zidovima njegove spavaće sobe. Pružio je potom iznenađenom čovjeku već vremenom nagrizenu knjigu, no kada je muškarac pokušao preuzeti tajanstveni dar, biće je u sekundi nestalo u zlatnome oblaku. Trenutak nakon toga, oči čuvenog alkemičara Nicolasa Flamela širom su otvorile. “Kakav li je ovo bio čudan san!” prošaptao je zapanjen, ni ne sluteći kako će upravo nakon ovog znaka početi tragati za besmrtnošću, što će njegovo ime zauvijek upisati u povijest.
Odigrao se ovaj prizor u 14. stoljeću, negdje pred sam kraj srednjeg vijeka, kad je mladi i bogati Flamel živio u tijesnoj uličici u centru Pariza, gdje je dane provodio radeći kao pisar. Društvo mu je pravila odabranica njegova srca Perenelle, čija su dva prethodna supruga umrla i ostavila joj značajno bogatstvo. Imućan par bio je na dobrom glasu – bili su ugledni vlasnici knjižara koji su zarađeni novac nesebično ulagali u pomoć potrebitima, otvorivši dom za beskućnike. Iako je bio zauzet filantropijom i svakodnevnim poslom, Flamel nikada nije zaboravio onaj san. Naprotiv, načitanog Parižanina obrisi anđela progonili su godinama, sve dok jednog dana nije ugledao siromašnog prodavača knjiga među gomilom ljudi u zapuštenoj ulici.
Slučajni susret
Stajao je taj sitan muškarac u oronuloj opravi, držeći u rukama isto tako oronule knjižice, očajnički tražeći novac, no nitko se nije htio zaustaviti i poslušati nesretnika. Flamel, filantrop po prirodi, pogledao ga je pozorno, kao i ono što mu je gotovo palo na prljavo tlo. Bila je to ista onakva knjižica kakvu je vidio u svome snu prije dvadeset i koju godinu. “Koliko tražite za nju?”, upitao je muškarca pa bespogovorno pristao na ponuđenu cijenu od dva florina. Odmah je pohitao na neko mirnije i čišće mjesto kako bi pažljivo pregledao blago kojega se konačno dočepao.
Uvez je bio bakren a, umjesto pergamentnih stranica, svezak je činio 21 list od kore drveća, a svaka sedma stranica sadržavala je samo slike. Na prvom crtežu zapanjeni Flamel vidio je isprepletene zmije, potom zmiju razapetu na križu, a onda prizor prekrasne planine koja se nalazila usred pustinje. Našao se tu i krilati Hermesa s pješčanim satom u ruci, pa onda neobična ruža s plavom stabljikom. No, čovjeku koji je za život zarađivao pisanjem knjiga po prvi put ništa nije bilo jasno. Vratio se potom na prvu stranicu kako bi doznao vrlo bitan detalj – tko je zagonetni autor.
Na njegovu veliku žalost, ugledao je ime Židova, točnije Abramelina maga, pa je vrlo brzo postalo jasno kako su nejasni simboli vezani uz mističnu doktrinu judaizma kabalu, nepoznatu katolicima kojima je pripadao i sam Flamel. No, Nicolas i žena mu Perenelle odlučili su pod svaku cijenu doznati tajne Abramelinovog nauka pa su knjigu pokazivali svim istaknutim pariškim učenjacima. I baš svakog puta dobili bi isti odgovor. Nitko nije imao pojima što je mag htio reći, a neki su se čak i rugali na spomen Kamena mudraca o kojem se pisalo u knjizi. Unatoč osporavanju, Flamelu ništa nije bilo smiješno.
Kako bi dobio odgovore na svoja pitanja, nije mu preostalo ništa doli pronaći Židova, što je u to doba u glavnom gradu Francuske bilo problematično jer su ih vlasti prognale u poprilično udaljene krajeve, a ona malena preostala zajednica koja se spasila nije bila raspoložena za razgovor s francuskim kršćaninom.
Neviđena upornost
Uporan i žedan spoznaje, nakon 21 godinu mukotrpnog pokušavanja dešifriranja, Flamel se odvažio na dug i opasan put u španjolski grad San Diego de Compostela. Nakon 1500 kilometara, iscprljen i umoran, konačno je naišao na čovjeka koji ga nije otpisao zbog njegove vjere i nacionalnosti. Bio je to stari liječnik Maitre Conchez, izuzetno obrazovan židovski preobraćenik na kršćanstvo kojeg je fascinirala priča o knjizi za koju je i sam davno čuo, kao i Nicolasov žar.
Na njegovu nesreću, oprezni Flamel nije htio riskirati da mu netko otme knjigu, već je sa sobom ponio samo odlomke koje je prepisao. No, Conchez je želio pročitati svaki redak pa se odvažio poći u Pariz s Flamelom. Nažalost, starac je bio preslab za da stigne do cilja pa se njegovo putovanje okončalo u Orleansu, gdje je i pokopan. Njegov posljednji prijatelj Nicolas dalje je morao nastaviti sam, no unatoč tuzi što je izgubio vrsnog prevoditelja, Flamel je od preobraćenika naučio podosta o Kabali pa je knjigu mogao dešifrirati samostalno i uz pomoć ljupke Pernelle, koja je navodno, prema nekim izvorima, bila vrlo dobro upoznata s čarobnjaštvom i nekromancijom.
Načitani pisar ubrzo se pretvorio u alkemičara početnika, koji je vrijeme provodio eksperimentirajući u nadi kako će pronaći formulu da konačno proizvede čuveni kamen mudarac i eliksir života. I to se, prema nekim navodima, doista dogodilo tog davnog siječnja 1382. godine. “Upotrijebio sam Crveni kamen na pola funte žive… Oko pet popodne, došlo je do transmutacije u čisto zlato, znatno kvalitetnije, mekše i savitljivije od običnog zlata. Imao sam ga više nego dovoljno kad je proces završen te sam se prepustio divljenju i kontemplaciji nad zadivljujućim djelovanjem Prirode”, napisao je u svojem dnevniku zadovoljni Flamel, koji je navodno napravio tri pločice zlata, toliko vrijedne da je uspio izgraditi tri kapelice, donirati 14 bolnica i ukrasiti katedralu St. Jacquesa de la Boucheriea, zidom bila naslonjenu na njegovu knjižaru. Osim toga, supružnici široke ruke koji nikad nisu imali djecu, donirali su razne vjerske institucijama u Bologni, Pernellinom rodnom mjestu.
Lažirana smrt
Mjeseci su prolazili i činilo se da je Flamel imao sve što je htio. Prema nekim pričama, ovaj je čovjek navodno lažirao svoj i ženin pogreb kako bi pobjegli u Indiju i vječno živjeli, a neki govore da ga viđaju i dan danas. No, činjenica je da se poprilično “dobro držao” jer je i u dobi od 90 godina i dalje je bio izvrsnog zdravlja. Priče o njegovim izdašnim donacijama brzo su došle do drugih alkemičara, učenjaka, moćnika pa čak i kralja Karla VI., ali Flamel je znanje odlučio držati samo za sebe, iako nikad nije mahnito proizvodio zlato. Nicolas i Pernelle bili su zadovoljni svojim postignućima, a ono što su radoznalom svijetu ostavili jest nekoliko crteža iz mistične knjige koje su uprizorili na freskama koje su krasile groblje Cimetière des Saints-Innocents te su navodno prikazali Veliku tajnu što je izluđivalo istraživače godinama nakon njegove smrti. Zašto Flamel svoje znanje nije podijelio sa svijetom, zauvijek će ostati misterij.
Njegova draga umrla je 1397., a on je skončao 19 godina kasnije, u 116. godini života, provevši dovoljno vremena da (valjda) donese ispravnu odluku zašto će tajnu odnijeti u grob. Ispraćaj alkemičara u katedrali St. Jacques de la Boucherie bio je grandiozan, a nadgrobni spomenik koji je sam osmislio pobudio je u nekim istraživačima nadu da je dobri stari Nicolas ipak ostavio knjigu drugim generacijama mudraca.
Naime, na njegovu nadgrobnom spomeniku isklesano je sunce iznad kojega su postavljeni ključ i zatvorena knjiga. Iako su lovci na blago više puta pretražili dom pokojnog alkemičara, nikada ništa nisu pronašli. Prema nekim zapisima, u kući su navodno pronađene bočice crvenkastog praha, no nitko se nije njima ozbiljno pozabavio, iako se baš u njima možda krila esencija kamena mudraca.
Pohlepni kralj
Osim toga, postoji teorija da je magičan prah na koncu pao u ruke Pernellinog nećaka, koji ga je dao liječniku imena Perriere. Kad je doktor preminuo, među njegovim stvarima unuk Dubois pronašao je zanimljivu bočicu, a prema nekima moguće i samu knjigu, i upustio se u eksperimentiranje.
Zanesen početnim uspjehom, Dubois je posjetio kralja Luja XIII. i samodopadno ga uvjeravao da može transmutirati običan metal u zlato. To je navodno i uspio pred očima kralja, no njegov savjetnik, kardinal Richelieu, odbio je povjerovati u njegove sposobnosti na temelju jedne izvedbe pa je mladića tražio da ponovi podvig. Nažalost, nešto je pošlo po zlu i kardinal nije ugledao zlato pa je siroti Dubois utamničen, a nakon što su kraljevi ljudi saznali da je već ogriješio zakon, nemilosrdni Richelieu je osudio nesretnika na vješanje i zaplijenio mu imovinu – uključujući, pričalo se, knjigu koja je nekad pripadala židovskom alkemičaru Abrahamu Eleazaru.
Nasljednik Luja XIII., njegov imenjak XIV., odlučio je poslati mlađahnog arheologa Paula Lucasa u misiju na Bliski istok, kako bi vratio znanstvene i povijesne artefakte u Francusku. Bio je to muškarac nalik Indiani Jonesu – pustolovan, obrazovan i ženskom oku ugodan ljubavnik. Dok je boravio u luci Broussa u Turskoj, Lucas je upoznao intrigantnog filozofa koji mu je priznao da je jedan od sedam mudraca koji su putovali svijetom tražeći mudrost, a svakih su se 20 godina okupljali kako bi si ispričali što su spoznali.
Prijetvorni rabin
Spomenuo je mudrac i eliksir života, kao i činjenicu da je Flamel bio jedan od onih koji su ga uspjeli spraviti i potom živjeti tisuću godina. Filozof je Lucasu ispričao kako je Abraham Eleazar bio jedan od sedam “putnika” te da je u Francuskoj upoznao rabina koji je žarko želio postati alkemičar. Dobronamjerni Eleazar je čovjeku otkrio dio tajni, no lažljivi rabin ga je potom izdao i alkemičara su živog zapalili.
Knjiga koju je nosio sa sobom prodana je nekom neukom trgovcu, a upravo je to, prema riječima ovog filiozofa, bila knjiga koju je u snu vidio Flamel pa godinama kasnije kupio na ulici. Osim toga, brbljavi filozof je Lucasu rekao da Nicolas i Pernelle uopće nisu mrtvi, već žive u Indiji, što je arheolog zapisao u svojim memoarima “Voyage dans la Turquie”.
Istinu očito nećemo saznati nikada. Ispostavilo se da su tekstovi koji su potpisani Flamelovim imenom godinama nakon njegove smrti lažni, no unatoč svemu njegov rad intrigirao je niz drugih povijesnih ličnosti. Bavio se Flamelovim misterijima Isac Newton, spominjao ga je Victor Hugo, a fascinirao je Erika Satiea. Autorica svjetskog hita J.K. Rowling posvetila mu je posebno mjesto u “Harryju Potteru”, Umberto Eco u “Foucaultovu njihalu”, kao i Dan Brown u “Da Vincijevom kodu”. Iako je vrlo vjerojatno sada doista mrtav, Flamel je na neki način i dalje živ jer njegove tajne će još generacijama progoniti sve zaljubljenike u drevnu vještinu alkemije.
Piše: Doris Vučić
