Veći dio povijesti, ljudi su živjeli su nomadski, seleći se za krdima životinja koje su im bile izvor hrane, skupljajući plodove i tražeći privremena zakloništa u špiljama. Kad je čovjek počeo obrađivati zemlju i pripiromljavati životinje, dolazi do stvaranja stalnih naselja – jedno od najstarijih bio je Çatal Hüyük. Smješten na području današnje Turske, 320 kilometara od Ankare, ovaj lokalitet otkriven je 1958. godine, a od tada je neiscrpno vrelo dragocjenih arheoloških otkrića. Zahvaljujući njima, danas možemo poprilično precizno rekonstruirati život u drevnom naselju.
Çatal Höyük, slaže se većina stručnjaka, razvio se u sedmom tisućljeću prije Krista a, na svome vrhuncu, bio je dom šest tisuća ljudi. Tamošnje prvotne nastambe, zbijene zemunice, s vremenom su zamijenjene kućama od opeke. Svi dokazi upućuju na zaključak da je lokalni živalj uživao u brojnim pogodnostima. Prehrana im je bila raznovrsna – u nju su bile uključene razne žitarice, povrće i šumski plodovi. Stočarstvo i lov osiguravali su sve vrste mesa, a ovdje se proizvodilo i alkoholno piće slično pivu. Raznovrsna je bila i djelatnost naselja. Iz obližnjeg vulkana Hasan Daga vadio se opsidijan, eruptivna stijena korisna za izradu brojnih predmeta, od ogledala do oružja. Ti predmeti izvozili su se u udaljene krajeve, baš kao i proizvodi ostalih obrtnika: tkalaca, razača drveta i kamena, lončara te košaraša.
Tijekom godina, znanstvenici su na ovom arheološkom nalazištu otkrivali ostatke drevnih nastambi, brojne artefakte te nedirnute kosture ispod prastarih zemljanih podova. Arheolog Jordan Abell se, međutim, na lokalitet zaputio iz drugih razloga – odlučio je analizirati urin tamošnjih prastanovnika. Proučavajući kvantitetu i sadržaj prastare mokraće, kako ljudi tako koza i ovaca koje su ondje živjele, Abell i njegovi suradnici rekonstruirali su drevnu populaciju ljudi i životinja. Ova nova metoda iznjedrila je dokaze o domestifikaciji koza i ovaca u to doba: stanovnici ovoga grada vjerojatno su bili među prvima koji su pripitomili spomenute kopitare.
Piše: Lucija Kapural
