Djevičanstvo je roba koja je kroz gotovo čitavu povijest izvrsno kotirala na tržištu. Pred neokaljanim djevojkama stajala je svijetla budućnost – udaja, poštovanje zajednice, služenje mužu do kraja života. One pak čija bi vrela krv ili splet nesretnih okolnosti doveli do toga da izgube himen na djevojačkoj stazi, u najboljem su se se slučaju mogle nadati javnom preziru i sramotnom izopćenju, a nerijetko su bile kažnjavane smrću. Suočene s takvom perspektivom, potonje su pribjegavale maštovitim metodama kako bi budućim muževima prodale rog pod svijeću.
Himen, tanka opna koja se nalazi na ulazu u vaginu, najočitiji je znak djevičanstva. Problem je u tome što ta opna katkad zna puknuti kod čednih aktivnosti poput jahanja ili sjedanja na nezgodni kamen, pa je bilo teško odrediti je li djevojka okaljana ili čista kao gorski potok. Tijekom povijesti, izmišljeni su brojni testovi koji su trebali dati odgovor na to bremenito pitanje. U carstvu Inka, testiranje je bilo razmjerno jednostavno: uspije li djevojka upaliti vatru pomoću čistog daha – djevica je! Ako pak puše, puše, a ni iskrica se ne pojavi, imala je ozbiljnih razloga za brigu.
Od djevojke koja se u antičkom Rimu htjela pridružiti djevičanskom redu vestalki zahtijevalo se gotovo nemoguće: da prošeće noseći sito ispunjeno vodom. Ako bi voda prošla kroz sito – nikad od nje vestalke! Ako bi pak uspjela prkositi fizikalnim zakonima i skakutati sa sitom bez ijedne prolivene kapi, mogla se nadati karijeri visoke svećenice. Vjerovali ili ne, postojao je jednostavan način da se prođe ovaj test. Kad su djevojke spoznale da dobro nauljeno rešeto ne propušta vodu, broj potencijalnih kandidatkinja dramatično je porastao.
Talmud pak preporučuje sljedeću “znanstvenu” metodu: ispitanica, koja je prethodno skinula donje rublje, smjesti se iznad otvorene bačve vina. Ako ispitna komisija – sastavljena od najuglednijih rabina – nanjuši alkohol u njenom dahu, cura je proglašena robom s greškom. Postojalo je objašnjenje procedure: vinske pare neometano se probijaju kroz vaginu ne-djevice, putuju njenim tijelom te, u vidu sramotnog daha, izlaze na usta.
U drevnoj Kini, spektar provjera nevinosti bio je uistinu širok. Postojao je, primjerice, test s golubljim jajetom: ako zid himena odbije “napad” jajeta – dobro; ako pak jaje upadne u vaginu – loše vijesti! Popularna je bila i “analiza krvi”. Vjerovalo se, naime, da se djevičanska krv ne ispire. Ako bi je pak voda odnijela, slična sudbina zadesila bi i samu djevojku. Cure koje su pale na testu zvali su po xie, što bi u prijevodu značilo “stara cipela”. Smatralo se pristojnim da se takve zastranjele individue ubiju, kako bi sprale ljagu s obiteljskog imena.
Sprega neznanja i nabujale mašte u srednjovjekovnoj je Europi iznjedrila nevjerojatne načine testiranja. Smatralo se, primjerice, da glazbeni instrumenti proizvode neharmonične zvukove ako je okaljana djevojka u blizini. Nadalje, bilo je općepoznato da aktivnosti poput hvatanja kliske ribe golim rukama, povlačenja bika za nauljeni rep, prolaženja kroz vatru bez ijedne opekline ili druženja sa zmijama otrovnicama bez ozljeda ne bi trebale predstavljati problem jednoj djevici. Druga skupina testova računala je na superosjetljivost čistih djeva – pero strateški postavljeno na dovratku izazivalo bi rumenjenje djevičanskih obraza, a vlasnice himena morale su biti u stanju osjetiti grašak smješten ispod madraca (ovo navodi na nešto drugačije čitanje bajke o kraljevni na zrnu graška!).
Talijanski liječnici trinaestog stoljeća vjerovali su pak da je djevičanski urin čist kao suza, dok je onaj u posrnule djevojke mutan i prljav kao, uostalom, i ona sama. U slučajevima sumnje, od djevojke se zahtijevalo da legne na krevet, a babice, usidjelice i ostali medicinski autoriteti bi, uz pomoć umjetnog penisa od voska, testirali njen moral. Postojao je omanji problem: ako je djevojka i bila nevina, nakon testiranja se time više nije mogla pohvaliti!
Piše: Lucija Kapural
