“Edde”, “Heimskringla”, “Gesta Danorum”, skaldska poezija te arheološki nalazi – kipići, oslikano kamenje i runski zapisi – glavni su izvori preko kojih je nordijska mitologija došla do nas. Riječ je o vjerovanjima drevnih maroda Skandinavije i Islanda, koja se razvijaju otprilike do dvanaestog stoljeća, kad ih kršćanstvo iskorjenjuje. Kroz vrijeme mijenjan i nadograđivan, prenošen usmenom predajom, ovaj sustav nikada nije bio cjelovit, što ga ne čini manje zanimljivim. Osim postanka svijeta i zagrobnog života, nordijski mitovi objašnjavaju kojekakve svakodnevne situacije, dakako, na maštovit i poetičan način. Ovdje ćemo se pozabaviti manje poznatom pričom o ocu pjesništva Kvasiru, koja nam ujedno daje odgovor na pitanje zašto je toliko mnogo osrednjih stihoklepaca na svijetu.
Mudrost kao dar
Većina izvora Kvasira opisuje kao najmudrije biće u čitavom univerzumu – nije bilo pitanja na koje nije znao odgovora, a uz to je bio toliko rječit da su mu riječi tekle s usana poput glazbe s lutnje. Radilo se o prvom pjesniku – skaldu – na svijetu. Vještina mu je dana na dlanu, budući da je stvoren od pljuvačke svih bogova. Sam je pripadao Vanirima, skupini božanstava u čijoj su jurisdikciji bile umne djelatnosti, plodnost te predviđanje budućnosti.
Altruistični Kvasir putovao je svijetom te zrnca svoje mudrosti gratis dijelio ljudima, čineći njihove živote lakšima. Osim toga, nedaće koje bi ih snašle liječio je svojim pjesmama. Ukratko, bio je prava ljudina, ako tu riječ možemo upotrijebiti za jedno božanstvo.
Smrt prvog pjesnika
Kako nema uzbudljive priče bez antagonista, ni ova nije iznimka. U ovome mitu, bili su to Fjalar i Galar, dva ružna, zlobna i podmukla brata patuljka. Zavideći Kvasiru na “supermoćima”, ovi nitkovi odlučiše ih se domoći pod svaku cijenu. Svjesni činjenice da pjesnik nikome ne odbija pomoć, namamili su ga u zamku.
Pozvali su ga na večeru, a nakon što se ovaj najeo, zamolili su ga da ih slijedi na samotno mjesto kako bi mu postavili pitanje na koje samo on može odgovoriti. Za jednog mudraca, Kvasir se pokazao kao prava naivčina.
Ne sluteći ništa, slijedio je dvije nakazice koje su se zlobno cerekale do šume. Ondje, bez svjedoka, braća ga mučki ubiše. Njegovu krv razdijelili su u tri lonca i pomiješali s medom, dobivši uistinu moćan napitak – onoga tko bi ga kušao momentalno bi ispunio Kvasirov duh te bi njegovo srce stalo dijeliti mudrost namjernicima, dok bi mu usne izgovarale najslađu poeziju. Dakako, Fjalar i Galar nisu imali namjeru išta davati besplatno. Napitak su naumili zadržati za sebe te tako steći golemu moć.
Div koji nije znao plivati
Bogovi, kojima je nedostajao Kvasirov milozvučni glas, posvuda su ga tražili, no ubojita braća su im ispričala kako se nesretni poeta utopio u vlastitoj mudrosti. Odin nije “progutao” njihovu priču – ta ipak se radilo o vrhovnom bogu! Odlučio je poslati “detektiva” koji će istražiti slučaj, diva Gillinga. Ovaj je, međutim, potcijenio lukavost dvojca.
Braća su ga pozvala da isplovi s njima na pučinu, da bi, u trenutku kad su procijenili kako su se dovoljno udaljili od obale, prevrnula čamac. Nesretni div, neplivač, utopio se. Vrativši se na kopno, ubojice su obavijestile suprugu svoje žrtve o “nesreći”, otirući lažne suze. Njeni vriskovi zaglušili su svijet, što nije čudno znamo li da se radilo o divovskoj tuzi žene-diva. Kako udovica nije imala namjeru prestati urlati, braći je to s vremenom počelo ići na živce pa odlučiše i nju utamaniti. Na glavu joj ispustiše mlinski kamen.
Novi vlasnik čarobnog napitka
Otkrivši istinu o smrti svojih roditelja, div Suttungur zakleo se da će ih osvetiti. Pronašao je patuljke, zgrabio svakog u jednu golemu šaku te s njima isplovio na more. Stigavši do nevelike hridi, zavezao je zarobljenike te ih ondje namjeravao ostaviti, kako bi ih plima, kad stigne, progutala. Shvativši da ih očekuje iznimno polagana i bolna smrti, ovi su upregnuli svoje pregovaračke vještine. Mladom divu su ponudili čarobnu medovinu, pod uvjetom da ih ostavi na životu. Kako je njegova želja za moći zasjenila ljubav prema mučki ubijenim roditeljima, pristao je na pogodbu.
Ovaj put, patuljci nisu pokušali prevariti diva, jer ih je čitavo vrijeme gledao pogledom koji ledi krv u žilama. Teškog srca, predali su mu svoje najveće blago, tri lonca s mješavinom Kvesirove krvi i meda. Suttungur ih je odnio kući, na skrovito i mračno mjesto zvano Hnitbjorg, te zadužio kćer Gunnold da ih čuva – i vlastitim životom ako ustreba.
Kamen razdora
Sa svoga prijestolja na nebesima, vrhovnik Odin pomno je motrio zbivanja na zemlji. I sam je poželio kušati čarobni napitak: mudrosti mu, istinabog, nije nedostajalo, no vještina govora nije mu bila najjača strana. Istu je htio steći ispijanjem Kvesirove krvi. No, trebalo se prvo domoći dragocjene tekućine, a Odin se pritom oslonio na lukavost. Prerušivši se u starca, otputio se u zemlju divova. Nije mu bilo mrsko prevariti ih – ta ovi su oduvijek ratovali sa stanovnicima Asgarda, doma bogova!
Stigavši na odredište, pristupio je radnicima koji su kosili travu. Bili su to sluge Suttungurova brata Baugija, što je Odin dobro znao. Ljubaznim glasom, obratio se ljudima te ponudio da im naoštri poprilično tupe kose te im tako olakša tegobni posao.
Izbrušeno oruđe bilo je nevjerojatno oštro, a sluge su sa žudnjom pogledavali kamen kojim je starac to obavio. Htjeli su ga kupiti od njega, no on ga baci pred njih te vikne: “Neka pripadne onome tko ga uhvati!”. Kako je svatko htio kamen za sebe, došlo je do ogorčene borbe. Njen kraj nitko nije dočekao živ – sluge se međusobno pobiše kosama.
Tajni dogovor braće
Uto se na polju pojavi Baugi. Ugledavši nepomična tijela svojih slugu, počne naricati, dakako, ne zbog čovjekoljublja već zbog činjenice da je ostao bez jeftine radne snage. Starac mu ponudi pogodbu – on će vlastoručno obaviti košnju, i to za vrijeme koje bi bilo potrebno devetorici slugu. Cijena? Prava sitnica – gutljaj Suttungurove medovine! Baugi s oduševljenjem pristane.
Čitavog ljeta, prerušeni Odin je marljivo kosio, odrađujući posao za devetero ljudi, a dolaskom studeni, zatraži on svoju plaću. Zajedno se otputiše u Suttungurov dom, pećinu duboko u planinama. Baugi je prišao bratu, obavijestivši ga o dogovoru sa starcem, te ga zaolio da njegovom najamnom radniku ponudi “guc” medovine. Suttungur za to nije htio ni čuti – izgrdio je brata na pasja kola, a potom s njim skovao zavjeru da došljaka zajedničkim snagama liše života, ako ne pristane sam otići.
Tri noći s čuvaricom medovine
Vrativši se do starca, Baugi mu je saopćio da Suttungur nije voljan dati ni kap svoje medovine. Prerušeni Odin tada je predložio Baugiju da se napitka domognu prevarom, a ovaj je deklarativno pristao, mada je čovjeka zapravo pokušavao namamiti u stupicu.
Odin iz džepa izvadi svrdlo te naloži Baugiju da njime probuši rupu u krovu bratove špilje. Ovaj to učini, ne shvaćajući kako će nevelika rupa pomoći starcu – premda je bio mršav, kroz nju jedva da bi mogao gurnuti i prst. Kad je Baugi obavio posao, Odin, koji je po želji mogao mijenjati svoj oblik, pretvorio se u crva – dovoljno malenog da prođe kroz rupu. Shvativši njegove namjere, Baugi ga pokuša ubosti svrdlom, no bilo je prekasno – rep migoljavog beskralježnjaka nestao je s vidika.
Odin je nastavio gmizati do mjesta na kojem je Gunnold čuvala medovinu, da bi se ispred nje ukazao u svome božanskom obličju. Očarana došljakovom ljepotom, zaboravila je na svoju stražarsku dužnost. Nakon tri noći, provedene u zagrljaju nebesnika, dragovoljno mu je prepustila sva tri lonca s medovinom.
Veliki pjesnici i obični stihoklepci
S dragocjenim teretom i preobražen u orla, Odin je poletio prema Asgardu, gdje je podijelio napitak sa svojom nebeskom braćom i sestrama. Nije ni primijetio da mu se, tijekom leta, malo medovine prosulo na sve strane svijeta. Ljudi su dojurili izbliza i izdaleka kako bi kušali Kvesirovu krv, no nije je bilo dovoljno da bi upili njegovu vještinu. Ti ljudi postali su loši pjesnici, koji su do današnjeg dana zadovoljni svojim oskudnim, ukradenim porcijama.
U Asgardu, Odin je za čuvanje čarobnog napitka zadužio mudrog starinu Bragija. Ovaj bi, s vremena na vrijeme, dao gutljaj Kvasirove kri nekom omiljenom smrtniku, pa bi taj postao velikim pjesnikom. Činio je to vrlo rijetko, jer medovina je morala potrajati sve dok se svijet ne raspadne na dijelove.
Piše: Lucija Kapural
