Koliko je kultura Azteka bila veličanstvena, toliko je njena propast bila bijedna. Posljednja autohtona civilizacija Meksika s povijesne je pozornice izbrisana u ljeto 1521. Početak kraja označilo je iskrcavanje konkvistadora Hernána Cortésa kod Veracruza dvije godine ranije. Lokalni živalj španjolske je pridošlice dočekao prijateljski, ne razabirurući razmjere opasnosti. Štoviše, aztečki vladar Montezuma II. obasuo ih je darovima – ceremonijalnom odjećom ukrašenom skupocjenim perjem, majstorski izrađenim vazama od pečene gline te zlatnim nakitom. Bila je to, pokazat će se, velika greška.
Cortés je, naime, tek tada shvatio kolikim bogatstvom raspolažu naoko prostodušni Indijanci. Montezumin altruizam dijelom je bio religijske prirode: Cortésov dolazak poklopio se s datumom koji dolazi svake pedeset dvije godine i koji, prema lokalnom mitu, može označiti povratak vrhovnog božanstva Pernate Zmije. Jesu li neobični ljudi, koji su pristigli s jedanaest brodova i četrnaest topova, božanska bića?
Dok su aztečki dostojanstvenici raspravljali o tom pitanju, Cortés je razrađivao osvajačku strategiju. Njen temelj činila je spoznaja do koje je lukavi Španjolac vrlo brzo došao: narodi koje su Azteci podjarmili prema njima su osjećali duboku mržnju. Pleme Tlaskalteka, koje je uz Azteke vezalo stoljetno neprijateljstvo, postaje saveznik moćnih stranaca. Ojačana dobrovoljcima iz Tlaxcale, španjolska četa uputila se prema Cholulai, gdje se odigrao stravičan masakr – gotovo šest tisuća Azteka surovo je pobijeno. Montezuma, međutim, nije odustajao od slavljenja osvajača. “Neka ste dobrodošli, gospodine, pri povratku u vašu zemlju, da biste sjeli na prijestolje koje sam na neko vrijeme u vađe ime zauzeo!”, obratio se Cortésu kao inkarnaciji Pernate Zmije.
U narednih osam mjeseci, Španjolci su uspostavljali neku vrstu protektorata, a Montezumin status u tom periodu bio je onaj dobrovoljnog zatvorenika. Napetost je s vremenom sve više rasla, a kulminirala je pokoljem većeg broja španjolskih plemića, koji su osvajači počinili za Cortésova odsutstva. Ovaj put, narod je odlučio ignorirati Montezumino protivljenje svakom otporu.
Dana 30. lipnja 1520. godine, desetkovali su osvajače, a preživjeli su pobjegli iz Meksika. Da Španjolcima ponovno nisu pomogli lokalni saveznici, stari suborci Tlaskalteci i novopridruženi Otomi, Azteci bi po svoj prilici sačuvali svoje carstvo. Na njihovu žalost, osnaženi Cortés izolirao je prijestolnicu Tenochtitlán.
Glad i nedostatak pitke vode pritisnuli su opsjednuti grad a epidemija boginja, ondje do tada nepoznate bolesti, dokrajčila je iscrpljeni, beznadni narod. Posljednji udarac bila je Montezumina smrt: stradao je na bojištu, od ruke osvajača u kojima je prvotno gledao božanske entitete. Cuitlahuac, njegov nasljednik, vladao je tek osamdeset dana, dok ga nije odnijela epidemija. Posljednji aztečki vladar, Cuauhtemotzin, pokazao je izvanrednu hrabrost u ratu s osvajačima, no ovi su bili premoćni. Njegova predaja 13. kolovoza 1521. godine označila jer kraj carstva.
Do poraza je, slaže se većina stručnjaka, dovela nepovezanost osvojenih teritorija i neprijateljstvo pokorenih plemena, uz posvemašnju nepripremljenost Azteka da se suoče s ambicioznim, beskrupuloznim i gramzljivim europskim osvajačima.
Piše: Lucija Kapural
