Podjela rada nije moderno dostignuće. Do nje je, slaže se većina stručnjaka, došlo još u paleolitiku, najstarijem razdoblju čovjekove prošlosti. Osim skrbi za potomstvo, tipična aktivnost žena bilo je skupljanje jestivog bilja, zrnja i plodova. Naime, lov – specijalnost muškaraca – nije uvijek završavao uspješno, pa je bilje predstavljalo važan izvor hrane.
Kako su pripadnici jačeg spola lovili, zorno pokazuju kosti pronađene u špiljama i crtarije na njihovim stijenama. U blizini rijeka prakticirao se ribolov, o čemu svjedoče nalazi brojnih primitivnih udica, a lov na velike životinje – poput mamuta, nosoroga, sobova ili divljih svinja – podrazumijevao je hajku u kojoj su sudjelovala barem petorica muškaraca.
S obzirom na slabu napadačku sposobnost tadašnjeg oružja, otpor i veličina životinje nužno su uvjetovali akciju u nekoliko etapa. Kad bi spazili žrtvu, lovci bi je najprije pokušavali pogoditi kopljima te tako oslabiti. Zatim bi je progonili te iz velike blizine obarali harpunima i sjekirama, da bi je na kraju dotukli udarcima malja ili toljage. Tako veliku životinju trebalo je rasjeći na licu mjesta, radi njezina lakšeg prenošenja, a naši preci često su ostavljali meso da se suši na svježem zraku, kako bi dodatno olakšalo.
Osobito lukavu tehniku primjenjivali su u lovu na krda, kad nije bilo moguće izolirati samo jednu životinju – dernjavom ili paljenjem vatre, nesretne životinje bi natjerali da krenu u kobnu trku prema nekom ponoru, nakon čega bi jednostavno pokupili njihovo meso, kožu i kosti, odnosno sve ono što im je moglo biti od koristi.
Piše: Lucija Kapural
