Prije naseljavanja u Meksičkoj dolini, aztečko društvo bilo je homogeno, u prvom redu ratničko. Do socijalnog raslojavanja dolazi u četrnaestom stoljeću, pod utjecajem naroda koje je ovo moćno pleme podjarmilo.
Godine 1325. Azteci su na otoku, usred jezera Tezcuco, osnovali svoju naseobinu Tenochtitlán (današnji grad México). U kratkom periodu, ovo neveliko trgovište preobrazilo se u kozmopolitski glavni grad, a nekoć ravnopravno pleme, koje je priznavalo tek vlast svećenika, postalo je hijerarhijski strogo uređeno društvo. Od zemljoradnika, obrtnika, pisara, graditelja i glasnika, preko vojnika i vitezova, do vladara i vrhovnih svećenika, svatko je imao jasno određenu ulogu, a uspon po socijalnoj ljestvici za svakoga je bio moguć – pa čak i za robove! U aztečkom društvu, njihov položaj bio je uistinu specifičan.
Robovi – tlatlacotin – činili su najnižu društvenu klasu, a među njima je bilo različitih kategorija. Za žrtvovanje vječno gladnim aztečkim božanstvima birali su se u prvom redu ratni zarobljenici, i njihov položaj bio je uistinu bezizlazan. No, robovima su mogli postati i osuđenici koji su, umjesto da budu zatvoreni, radili za zajednicu ili osobu koju su oštetili – kad bi vratili dug, u pravilu bi dobili slobodu. Nadalje, neki su se dobrovoljno prodavali nakon što bi uništili svoj život pićem, kockom ili kakvim drugim porokom. Osim što nije bilo svejedno kako ste postali robom, nije bilo nebitno ni na kakav ste posao raspoređeni. Robinje su najčešće prele i tkale, što je bio naporan ali ne i ubitačno težak posao. Muškarci su obrađivali posjede, posluživali plemiće za stolom (ako su imali sreće) ili nosili terete u beskrajnim karavanama prodavača (ako nisu).
Baš kao u antičkom Rimu, aztečki robovi bili su vlasništvo gospodara, što će reći da su prestajali biti građanima. No, za razliku od njih, uživali su brojne beneficije. Ne samo da su imali udoban smještaj i obilne zalihe hrane, već se vjerovalo da uživaju posebnu zaštitu vrhovnog božanstva Tezcatlipoce. Smatrani su njegovom voljenom djecom, a gospodar koji se prema njima grubo ophodio mogao je računati na gnjev nebesnika. Osim toga, gospodar ih nije smio ponovno prodati – bili su njegovi do smrti ili oslobođenja.
Zanimljivo, tlatlacotin su mogli posjedovati zemaljska dobra – uključujući vlastite robove – i oženiti se slobodnim ljudima, a njihova djeca bila su slobodna. Postojalo je više načina da rob stekne slobodu, od otkupa preko vojnog poziva do oslobađanja gospodarevom oporukom. Nadalje, vladari bi svako toliko, u znak štovanja božanstava, naložili masovno oslobađanje robova, pa čak i onih iz kategorije ratnih zarobljenika.
U kategoriji negrađana su bili i seljaci bezemljaši – tlalmaitl – no ovi ljudi nipošto nisu bili robovi. Nisu plaćali porez niti su imali obavezu prisilnog rada, ali je vojna služba za njih bila neizbježna. Premda su, formalno, bili na višem položaju od robova, njihovi životni uvjeti često su bili daleko suroviji.
Piše: Lucija Kapural
