U devetnaestom stoljeću, u New Yorku je živio industrijalac po imenu George Pullman. U njega je bilo svega: vlasnik tvornice lokomotiva i željezničkih vagona dane je provodio u velebnoj trokatnici ukrašenoj lažnim rimskim stupovima, gosteći se poput kakva modernog Kaligule. Da bi svoje radnike držao na okupu, za njih je izgradio grad u kojem su, u slozi i miru, zarađivali za život u znoju lica svoga. Dvanaest tisuća duša imalo je sve što im je bilo potrebno, pa čak i crkvu te knjižnicu. Zvuči kao plemeniti potez altruističnog kapitalista, zar ne? Upravo na ovome mjestu naša se industrijska bajka pretvara u noćnu moru.
Gradom kojem je, samodopadan kakav je bio, nadjenuo ime Pullman, tajkun je upravljao kao da je riječ o zatvoru. Radnici se nisu smjeli slobodno kretati, a javna okupljanja bila su zabranjena, baš kao i konzumacija alkohola. Kad im je snizio plaće, nije smanjio i stanarinu, pa je većina njih jedva spajala kraj s krajem. Samozvani “kralj željeznica” osnovao je čak redarsku službu, čiji je zadatak bio provjeravati jesu li domovi radnika dovoljno čisti i uredni. Oni koji ne bi zadovoljili Pullmanove visoke higijenske standarde imali su deset dana da napuste grad i svoje radno mjesto.
Sam otkaz bio im je najmanji problem: umjesto u dolarima, nadređeni im je plaću isplaćivao u tzv. “Pullman novčanicama” koje, dakako, izvan umjetno stvorenog grada nisu imale nikakvu vrijednost. Velikog šefa nije bilo briga što će mnogi od njih doslovce umrijeti od gladi. Uostalom, njegova često ponavljana rečenica bila je: “Ti radnici su svinje i tako ih treba tretirati”.
Koliko su radnici mrzili Pullmana, najbolje svjedoči način na koji je ovaj pokopan. Tvorničar je umro od infarkta u šezdeset šestoj, kad su godine prežderavanja i lokanja učinile svoje. Na vječna lovišta je otpremljen u svojevrsnom sefu, koji je potom prekriven tonama betona. Zašto? Ožalošćena rodbina bojala se da će djelatnici iskopati njegovo truplo i raskomadati ga!
Piše: Lucija Kapural
