Doniranje tijela je prilično popularno u zadnjih nekoliko desetljeća. I dok su nekada ljudi donirali svoja tijela, kako bi zaradili ili jednostavno osigurali pohranu tijela nakon smrti, danas stvari stoje bitno drugačije. Sveučilište Radboud u Nijmegenu u Nizozemskoj analiziralo je zašto ljudi doniraju svoja tijela znanosti i zaključilo da je primaran razlog: želja da naprave nešto sa sobom korisno, no pri tome većina donatora nije sigurna na koji će način njihova tijela biti iskorištena. Jedan od rijetkih koji je imao “privilegij” da zna što će se dogoditi s njegovim tijelom je Alan Billis, koji je odlučio darovati svoje tijelo znanosti samo nekoliko tjedana nakon što mu je dijagnosticiran rak pluća u terminalnoj fazi 2008 godine. Ovaj je 61-godišnji taksist jedini koji se javio na oglas, u kojem se tražio dobrovoljac za mumificiranje pomoću drevnih egipatskih tehnika. Zahvaljujući tome je postao zvijezda BBC-va dokumentarca “Mumificiranje Alana: Posljednja tajna Egipta” iz 2011. godine.
Kada si naoružan znanjem iz kemije i voliš egipatsku povijest
Znanstvenici su u jednom trenutku zaključili da sve ono što mislimo da znamo o tehnikama mumificiranja treba provjeriti u praksi. Stephen Buckley u svom radu je povezao ljubav prema znanosti i povijesti i usmjerio se na istraživanje Egipta, naoružan znanjem iz kemije. Dobrovoljac Billis je umro u siječnju 2011. godine, a proces njegove mumifikacije je dovršen tek u kolovozu iste godine. U tom je postupku sudjelovao čitav tim stručnjaka na čelu sa spomenutim Stephenom Buckleyem, kemičarem sa Sveučilišta York u Ujedinjenom Kraljevstvu, a s njim je radila egiptologinja Joann Flethcer i tim patologa. Na tijelu Alana Billisa, taksista iz Torquaya je primijenjena tehnika mumifikacije, koja se koristila tijekom osamnaeste dinastije. Billis je tijekom dvije godine umiranja sebe rado nazivao Tutan-Alan. Tijekom osamnaeste dinastije postojalo je mnoštvo tehnika mumificiranja, i shodno tome prilagođenih cijena. Buckleyevo tijelo je mumificirano na način na koji su se pripremala tijela faraona. Znači dobio je besplatno najbolju moguću tehniku očuvanja tijela za budućnost.
Prvi koraci
Buckleyev tim je prvo izvadio njegove unutrašnje organe, osim srca i mozga. Stari Egipćani su srce tretirali središtem inteligencije, pa su najvažniji organi ostali u njegovom tijelu. Nakon toga je sterilizirana tjelesna šupljina, pri čemu je upotreba modernog alkohola zamijenjena palminim vinom. Nakon toga unutrašnjost tijela je obložena platnenim vrećicama napunjenim začinima, smirnom i piljevinom te je zašivena i natrljana pčelinjim voskom.
Drugi ključni korak i provjera hipoteze
Buckley je uz vosak u tijelo utrljao borovu smolu i sezamovo ulje prije nego je spustio tijelo u kupku s natronom. U toj je u kupci tijelo stajalo mjesec dana kako bi se osušilo. Iako ovo izgleda paradoksalno upravo je tu ključ onoga što je Buckleya interesiralo. Naš je radoznali kemičar želio dokazati da su balzameri iz 18. dinastije koristili natron, prirodan spoj različitih soli, ali ne na način na koji se do sada to pretpostavljalo, umotavanjem tijela faraona u suhu smjesu soli poznatu kao natron (mješavina natrijeva karbonata, natrijevog bikarbonata, obične soli i natrijevog sulfata) već uranjanjem tijela u kupku natrona. Još početkom 20. stoljeća Alfred Lucas forenzični kemičar i egiptolog pretpostavio je da su mumije bile natopljene otopinom natrona, ali tu svoju pretpostavku nije mogao dokazati zbog nedovoljno razvijene tehnologije. Buckley je pregledavajući rendgenske snimke uočio na mumijama 18. dinastije kristaliće soli u mekom tkivu. Zaključio je da je voda pomogla kristalima da prožmu tkivo. Shvatio je da su stari Egipćani sušili svoje vladare u kupelji sa slanom vodom. U tu svrhu rađeni su prvo pokusi na svinjama pri čemu su one kupane u natronskoj kupelji. Nakon više stotina pokusa pokazalo se da njegova teorija ima smisla. Za kemičara Buckleya ovo je bila kulminacija njegova 20-godišnje rada u kojoj je kemija našla svoje puno mjesto u istraživanju egipatske povijesti. Nakon tog postupka Alanovo tijelo je umotano u lanene zavoje premazane uljima, smolama i začinima. Rezultat je bio fascinantan jer nakon što je skinut povoj s glave pokojnika, lice je bilo savršeno očuvano. Alanovo tijelo se danas nalazi u Gordonovom muzeju patologije na King’s Collegeu u Londonu.
Otkako je proveden ovaj eksperiment više desetaka ljudi se raspitivalo o mogućnosti doniranja tijela za mumifikaciju. Buckleyev rad ostao je zapažen i pobudio je zanimanje javnosti te u budućnosti očito neće biti problema u pronalaženju dobrovoljaca za donaciju tijela, kako bi se proučili brojni drugi aspektni egipatskih pogrebnih rituala.
Piše: Sonja Kirchhoffer
