Počinjemo od dileme je li čovjek koji je preživio dvije atomske bombe Tsutomu Yamaguchi pehist ili srećković. Bilo bi ironično reći da je srećković jer je to što se našao dva puta na mjestu najtežeg bombardiranja u dosadašnjoj povijesti, više pokazatelj njezina odsustva negoli prisustva. Ipak s druge strane imao je i, uvjetno rečeno, sreće jer je preživio unatoč izloženosti visokim količinama radijacije, i ne samo preživio već i doživio visoku životnu dob.
Dana 6. rujna 1945. dvadeset i devetogodišnji brodski inženjer se kao zaposlenik japanske kompanije Mitsubishi Heavy Industries trebao vratiti iz Hiroshime svojoj kući, u 320 kilometara udaljen Nagasaki. No, kada je krenuo prema željezničkoj stanici primijetio je da je zaboravio u uredu svoj identifikaciji pečat, te se odlučio vratiti po njega. Tek nakon što je napustio tramvaj, Yamaguchi je čuo zvuk aviona, na koji više nije reagiraio. Bila je to svakodnevica urbanog japanskog ratnog svijeta.
Prva bomba
Iznad grada bio je u tom trenutku američki bombarder B-29, Enola Gay i u nekoliko idućih minuta iz aviona je izbačena prva atomska bomba nazvana Little Boy. Yamaguchi je uočio bombu koju su nosila dva mala padobrana, a koja je eksplodirala na tri kilometra udaljenosti, i visini od 600 m. Yamaguchi je završio u nekakvom jarku, što ga je vjerojatno zaštitilo od snažnog prvog udara. Ni sam ne zna koliko je dugo bio tu jer ništa nije ni vidio ni čuo, i nije znao hoće li mrak i tišina potrajati i pretvoriti se u ništavilo kraja. U ovom bombardiranju oštećen mu je sluh dok mu je vid samo privremeno “otkazao poslušnost”, a tijelo mu je dobrim dijelom zadobilo opekline.
Kada je prošao prvi šok uspio se izvući iz jarka i krenuti prema brodogradilištu, gdje je zatekao dvojicu svojih kolega s kojima je otišao u obližnje utočište. U njemu su im previli rane, a ujutro su krenuli dalje prema željezničkoj postaji koja je još funkcionirala. Put do željezničke postaje bio je pravi poduhvat jer su, između ostalog, morali preplivati rijeku punu leševa. Nakon što su se dovukli do vlaka krenuli su u susret Nagasakiju. Po dolasku otišao je posjetiti liječnika, nakon čega je zaključio da nema razloga da sutra ne ode na posao.
Druga bomba
Dana 9. kolovoza 1945. pod fizičkim i psihičkim stresom krenuo je na posao. Dok je svojim kolegama na poslu oko 11 sati pričao što se i kako dogodilo u Hiroshimi, prostoriju je obasjao čudan bljesak uz podmuklu tutnjavu. Bila je to nova bomba nazvana Fat Man, još jača od prethodne. Kada je kasnije uspio doći do onoga što je nekada bio njegov dom, naišao je ruševine, no žena i dijete mu nasreću nisu bili u kući kada se sve to dogodilo. Taj je tjedan proveo s obitelji u skloništu. U skloništu je počeo osjećati danak radicije u vidu visoke temperature i povraćanja. Petog dana od bombardiranja car Hirohito se predao, što je bio službeni kraj Drugog svjetskog rata.
Nakon okupacije Japana od strane saveznika, radio je kao prevoditelj, a potom učitelj da bi napravio puni krug i radni staž završio u kompaniji u kojoj je i bio u vrijeme napada atomskim bombama. Ostatak života bio je aktivist protivnik nuklearnog naoružanja. Svoja mračna sjećanja i demone iz prošlosti “zauzdao” je pisanjem pjesama, a početkom ovog stoljeća objavio je svoje memoare na japanskom jeziku i engleskom prijevodu (And the River Flowed as a Raft of Corpses / “A rijeka je tekla poput splavi leševa”). U starosti je obolio od raka želuca i umro 4. siječnja 2010. u 93-oj godini dok mu je žena umrla dvije godine ranije od raka jetre i bubrega. Imali su troje djece.
Relativizacija ljudske patnje
U godini njegove smrti u BBC-vom televizijskom kvizu s komičnim igrama, a koju je vodio Stephen Fry predstavljena je tema pod nazivom “Najnesretniji čovjek na svijetu” u kojoj je između ostalog stajalo: “Je li bomba sletjela na njega i odskočila?” Nakon ove neslane šale oglasila se i Yamaguchijeva kći, Toshico Yamasaki koja je izjavila:
Mislim da je ovo primjer kako se užas nuklearnog oružja dovoljno ne razumije u svijetu. Zbog čega se osjećam prije tužno nego ljuto.
Upravo ovakvo korištenje ljudske nesreće pokazuje kako vremenski odmak relativizira svaku ljudsku nesreću i patnju.
Piše: Sonja Kirchhoffer
