Dana 14. srpnja 1518. godine, vremešna žena izišla je na ulicu Strasbourga, grada u istočnoj Francuskoj koji je tada bio u sastavu Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti. Ničim izazvana, počela je plesati ispred svoga skromna drvenog kućerka, na pasjoj vrućini. Ovo isprva nije bio toliko neobičan događaj, ali frau Troffea, kako su je poznanici zvali, nije imala namjeru stati.
Prema zapisima, skakutala je punih šest dana, izvodeći pokrete teško prispodobive s njenim godinama i tjelesnom konstitucijom – radilo se, naime, o korpulentnoj gospođi koja se inače teško kretala. Uvečer, kad bi pala s nogu od iscrpljenosti, nakratko bi “ubila oko”, da bi već zorom, s prvim pijetlovima, nastavila plesati, drsko ignorirajući molbe zakonita bračnog druga da se prestane sramotiti.
Ni to ne bi bilo vrijedno spomena da joj se, iz razloga koji nikada nisu u potpunosti objašnjeni, u toj aktivnosti nisu pridružili brojni sumještani. Bio je to početak najdužeg i najmasovnijega plesnog maratona svih vremena. Ova epidemija plesa, koju neki nazivaju “plesnom kugom”, redovito se nalazi na listama najbizarnijih događaja u povijesti.
Demonska posla
Iz dana u dan, iz sata u sat, sve više ljudi – od nejake dječice, preko smjernih dama i uzoritih muževa, do artritičnih staraca – treslo je stražnjicama i uvijalo bokovima, kao da ne znaju za umor. U roku od mjesec dana, na ulicama je bilo više od četiri stotine plesača, mahnitih poput Dionizovih pratiteljica menada. Prosjaci, drvosječe, hodočasnici, pa i pokoja časna sestra – najrazličitiji akteri isprepleli su se u mahnitom gibanju koje je brisalo stid i socijalne razlike.
Promatračima se činilo kao da ih vodi neka nevidljiva sila, a bilo je više nego očito da ne uspijevaju kontrolirati svoje postupke. Znoj im se slijevao u potocima, stopala su im krvarila a lica izobličile bolne grimase, no nastavljali su… I nastavljali… I nastavljali. Mnogi su stali tek kad su preminuli od iscrpljenosti, infarkta ili moždanog udara. Zlobnik bi rekao – otplesali su svoje.
Kako dobri građani i građanke nisu pokazivali namjeru da prestanu glumiti Johna Travoltu čak ni kad bi skakutali preko leševa onih koji su pali na “plesnom podiju”, vlasti su odlučile nešto poduzeti. Lokalni svećenik baš se i nije iskazao u ratu protiv pošasti: njegove molitve od plesača su se odbijale kao motika od neradnika, a ni inače vrlo učinkovite prijetnje vječnim prokletstvom nisu urodile plodom. Sveti otac je, nakon puna tri dana, odlučio baciti ručnik u ring. “Ja tu ništa ne mogu napraviti!”, poraženo je uzdahnuo. O problemu je pismom obavijestio biskupa, zahtijevajući da se u grad pošalje stručnjak za istjerivanje demona. Ne zna što je ovaj odgovorio, no nema zapisa ni o kakvom egzorcizmu u Strasbourgu te godine.
Kad molitva zakaže, vrijeme je za pijavice
Tada je, kao glavni autoritet, angažiran ugledni liječnik. Dobri doktor neko je vrijeme spekulirao o tezi da je njegove sumještane opsjeo đavao – moguće da je čitao svećenikove zabilješke o slučaju – ali ju je odbacio zaključivši kako su previše pobožni za takvo što. Nakon pomne analize, plaću je zaradio zaključkom da je riječ o “prirodnoj bolesti koju je uzrokovala pregrijana krv”, što je samo ljepši način da se kaže “nemam pojma”. Logično, kao lijek je preporučio puštanje krvi, najveći hit među medicinskim tretmanima tog vremena, ali ni pijavice nisu mogle zaustaviti paklenski tanz.
Svoj obol rješavanju problema dale su i same gradske vlasti. Protiv njega su se odlučile boriti metodom “klin se klinom izbija”. Stigla je direktiva da se lokalna tržnica raščisti te da se ondje izgradi improvizirana drvena pozornica za plesače. Slične konstrukcije podignute su i u cehovskim salama te na sajmištu konja. Gradsko vijeće nije tu stalo: angažiralo je gajdaše i bubnjare kako bi osigurali glazbenu pratnju plesačima, te nekolicinu “jakih muškaraca” čija je zadaća bila pridržavati one koji su bili pred lipsanjem. Umjesto da se do kraja iscrpe te, kao što se pristoji, povuku u svoje domove i ponovno postanu normalni, produktivni članovi zajednice, plesači su jednostavno nastavili plesati. Da stvar bude gora, pridružili su im se i oni koji su ranije čitav taj prizor promatrali prijekim okom, uključujući nekoliko vijećnika.
Tek početkom rujna, broj plesača počeo je opadati, a do kraja mjeseca epidemija je završila. Posljednja grupica “zaraženih” odvedena je na trodnevno putovanje do hrama svetog Vida, zaštitnika epileptičara. Svetište nije odabrano iz hira, već zbog praznovjerja da ovaj kršćanski mučenik iz trećeg stoljeća kažnjava grešnike tako da ih natjera da plešu do smrti. Ondje, svećenici su plesače, koji su se i dalje bacakali poput riba na suhom, dogurali do drvoreza s svečevim likom te ih natjerali da ga mole za oprost. Za svaki slučaj, polili su ih blagoslovljenom vodicom, a na noge su im – jedva umirivši njihovo trzanje – navukli pokorničke crvene cipele. Po povratku kući, polegnuti na kola sa sijenom, navodno su spavali poput bebica.
Bal goropadnica
Što je uzrokovalo ovaj neobični fenomen? Njime se prvi ozbiljnije pozabavio čuveni liječnik i alkemičar Paracelsus, koji je posjetio Strasbourg osam godina po završetku “plesne kuge”. Dijelom, njegova dijagnoza bila je vrlo progresivna, budući da je odbacio besmislice o božjem gnjevu i demonskom zaposjednuću. Da je ipak čovjek svoga vremena, dokazao je podugačkim traktatom prepunim mizoginije. Prema njegovoj ekspertizi, glavni krivac za sve bila je frau Troffea, goropadnica koja je namjerno htjela poniziti svoga muža i gospodara. Umjesto da je osude, brojne druge žene pridružile su joj se u nedoličnoj i sramotnoj pobuni. Njihov ples Paracelsus je nazvao stručnim terminom Chorea lasciva, zaključivši da je iza prkosnog akta stajala želja za slobodom bez ograničenja, koja uključuje i kopuliranje s muškarcima koji nisu nužno oni zakoniti. Činjenicu da su se plesačicama kasnije pridružili i plesači nije podrobnije objašnjavao, možda zato što mu se nije uklapala u narativ.
Moderna tumačenja su pak vrlo različita. Prema teoriji koju je iznio američki sociolog Robert Bartholomew, plesači su bili članovi tajna heretičkog kulta. Divljim kretnjama, u orgijastičkom zanosu, navodno su pokušavali iskamčiti blagoslov svojih poganskih božanstava. Dokazi za njegovu postavku tanki su i nategnuti, pa ih ovdje nećemo podrobnije izlagati.
Za nijansu uvjerljivija jest ideja da se radilo o koreji (nagli, nekontrolirani pokreti, slični plesu, koji počinju u jednom dijelu tijela te se naglo se šire na druge) ili atetozi (neprestana struja polaganih, valovitih, svijajućih pokreta). Koreja i atetoza nisu bolesti već simptomi koji mogu nastati iz nekoliko vrlo različitih bolesti. Izaziva ih, primjerice, Huntingtonova bolest, no ona je vrlo rijetka. Sydenhamova bolest, poznata i kao “ples svetog Vida”, puno je izgledniji “krivac”. Uzrokuje je streptokok, a može potrajati i nekoliko mjeseci. Nekontrolirane kretnje simptom su i nekih spolnih bolesti, primjerice sifilisa.
Trovanje ili masovna histerija?
Na kompulzivnu aktivnost, smatraju neki stručnjaci, ljude je moglo potaknuti trovanje ergotom. Riječ je o gljivicama koje rastu na stabljikama raži a, konzumirane u velikoj količini, mogu izazvati halucinacije i nekontrolirane kretnje (djeluju slično LSD-u). Povjesničar medicine John Waller, autor knjige “A Time to Dance, A Time to Die”, odbacuje ideju da su se plesači otrovali jedući raženi kruh. U članku koji je objavio u “The Lancetu”, objasnio je da djelovanje tog stimulansa ne bi trajalo toliko dugo te da ne bi sve pogođene poticao na identičnu aktivnost.
Prema Walleru, radilo o kolektivnoj histeriji uzrokovanoj zbiljskim problemima, poput gladi i potlačenosti. Drugačije govoreći, plesna epidemija bila je ekstremna manifestacija onoga što neurolozi nazivaju “psihogenim poremećajem kretanja”. Zabilježeni su, naime, brojni slučajevi iznenadna, identičnog ponašanja većeg broja ljudi u situacijama pojačanog stresa. “Ponašanje se širi brzo, poput zaraze. Vjerujem da se upravo to dogodilo stanovnicima Strasbourga, koji su u ono vrijeme vrlo teško živjeli”, objašnjava stručnjak, dodajući kako je u tom kraju u srednjem vijeku zabilježeno još sedam slučajeva “plesne kuge”. Indikativno, dodaje on, mnoge od njih koincidirale su sa zbiljskim epidemijama kuge, što je nesumnjivo bio snažan stresor. No, zašto se ova masovna histerija manifestirala baš u formi plesa? Već spomenuto lokalno praznovjerje o svetom Vidu možda daje odgovor na to pitanje.
Piše: Lucija Kapural
