Trnovit put ka vrhu: Postao je zvijezda tek u – pedeset drugoj godini!

Nekoć davno, u zlatnim danima Hollywooda, filmski junaci frcali su od dostojanstva. Henry Fonda, Gary Cooper, Gregory Peck i John Wayne imena su uz koja smo povezivali čvrstu i ozbiljnu, a istodobno pravednu i suosjećajnu muževnost. U ovim kaotičnim vremenima, figura kojima bezuvjetno vjerujemo ima vrlo malo. Zapravo, možda postoji tek jedna. Njegov duboki, smireni, gotovo hipnotički glas slušali smo u brojnim dokumentarcima. Utjelovio je niz mudrih i staloženih državnih službenika, dva američka predsjednika, pa i Boga glavom i bradom. Čak i u ulogama svodnika i gangstera, bio je nekako uznosit i autoritativan. Govorimo, dakako, o Morganu Freemanu, jednom od najcjenjenijih glumaca današnjice. Iz današnje perspektive gledano, zvuči nevjerojatno da je prvi film snimio sa trideset dvije godine, a svjetsku slavu stekao tek kao 52-godišnjak!

Rođen je 1937. u Memphisu, u američkoj saveznoj državi Tennessee. Vremena su bila teška: burza je odlazila je k vragu, u Europi je bjesnio rat, a njegovi roditelji, crnci sa šestero nejačadi, upoznali su sve draži rasizma i siromaštva na američkom Jugu. Otac Morgan Porterfield bio je brijač, a majka Mayme Edna, po struci učiteljica, bila je prisiljena prati stubišta kako bi mališanima priskrbila ono osnovno. U želji za boljim životom, par odlazi raditi u tvornicu u Chicagu, a djecu ostavljaju baki i djedu. Frustriran oskudicom, pater familias počeo je sve češće zavirivati u dno čašice i istresati se na bolju polovicu. Nedugo nakon što ga je ova napustila, umro je od ciroze jetre.

Od Morgana, međutim, nećete čuti žalopojke o tužnom djetinjstvu: vedre naravi i bogate mašte, uživao je igrajući se s braćom pored rijeke, gradeći dvorce od starih kartonskih kutija i slomljenih grana. Kad je krenuo u školu, postao je razredna maskota, što zbog smisla za humor a što zbog spremnosti na izvođenje psina.Na satu omraženog predmeta, matematike, izmaknuo je stolicu curici koja mu se sviđala. Učiteljica ga je “kaznila” naloživši mu da se pridruži dramskoj družini i na taj se način oslobodi viška energije. Dogodilo se čudo: čim je stupio na improviziranu pozornicu, Morgan je otkrio svoj životni poziv. Počeo je redovito nastupati u školskim predstavama, a kao 12-godišnjak pobijedio je na državnome dramskom natjecanju. Dobio je još nešto: poljubac iste one djevojčice koja je zbog njega tresnula na tur!

Nakon mature, dobio je stipendiju dramske škole sveučilišta u Jacksonu, što nikoga nije iznenadilo. Odabrao je, međutim, drugačiji put – pridružio se američkom vojnom zrakoplovstvu. Na tu odluku dijelom ga je nagnala obiteljska tradicija (trojica starije braće ostvarila su karijere u vojsci; jedan od njih utopio se za vrijeme obuke u marincima te je posmrtno odlikovan), a dijelom ratni filmovi koje je odmalena pobožno “gutao”. San o letenju neće se ostvariti. Što zbog boje kože a što zbog nedostatne fizičke spreme, dodijelili su mu posao mehaničara. Bio je zadužen za popravljanje motora i radarske opreme. “Sanjao sam o uzbuđenju, a nije bilo puno uzbuđenja u tome da si od jutra do mraka prekriven motornim uljem”, prisjeća se. Nakon četiri godine crnčenja, pružila mu se prilika da sjedne u cockpit, ali je njegov entuzijazam u međuvremenu splasnuo. “Teško sam podnosio bespogovorno podčinjavanje nadređenima a, kad sam prvi put sjeo za komande aviona, prožeo me osjećaj da sjedim u nosu velike bombe. Shvatio sam da nisam zaljubljen u vojnički život, nego u njegovu filmsku verziju. Odlučio sam poći u Los Angeles i postati glumac”, ispričao je.


Život u velikom gradu pokazao se teškim. Kako su ga na audicijama odbijali, bio je prisiljen prihvaćati kojekakve bijedno plaćene poslove. Konobario je, čistio bazene, vodio pse u šetnju, prao suđe u restoranu i popravljao žbuku na zgradama, a u unajmljeni sobičak u kojem je živio, rupu punu stjenica, vraćao se s bolovima u leđima. Stvari su krenule nabolje nakon što mu je poznanik “sredio” posao zapisničara na koledžu, koji mu je omogućio pohađanje satova glume i plesa. Ta poduka pokazala se korisnom: naučio je kontrolirati glas i pokrete, što mu je u početku zadavalo probleme, pa je angažiran u nizu kazališnih predstava. Premda je više zarađivao kao zapisničar, skupio je hrabrost i dao otkaz na radnome mjestu koje je, parafrazirajući Schopenhauera, opisao kao “sedam sati bijede i osmi sat dosade – i tako svaki dan”.

Karijeru je započeo ulogom u dječjoj emisiji “The Electric Company”, koja je kroz niz skečeva podučavala mališane gramatici i pravopisu. Premda solidno plaćen, posao je bio nezahtjevan i rutinski, što ga je s vremenom počelo deprimirati. “Radio sam to punih šest godina, isključivo zbog love, i bivao sve nesretniji. Utjehu sam, nažalost, potražio u piću”, rekao je glumac, mada upućeni tvrde da je za pićem posegnuo zbog kolegice iz serijala, šest godina starije femme fatale Rite Moreno. Ova ga je navodno, nakon mjesec dana romanse, nogirala putem ceduljice koju mu je ostavila u garderobi.

U to vrijeme, mnogi su crni glumci “jahali” na valu tzv. blaxploitation filmova, koji su nicali kao gljive poslije kiše. Očajan za “pravim” poslom, Freeman se također htio priključiti toj struji, ali ga je agent Jeff Hunter odgovorio od te zamisli. “Strpi se još malo. Kad bude pravo vrijeme, Hollywood će doći k tebi”, rekao je štićeniku. Hollywood je k njemu došao u obliku Roberta Redforda, koji ga je angažirao u zatvorskoj drami “Brubaker”. Majstorski režiran i izuzetno dirljiv, film je pobrao hvalospjeve kritičara i usmjerio pažnju javnosti u Freemanovom smjeru. Nažalost, ne dovoljno. Još jednom, sada s 43 godine na vratu, našao se bez posla. Da vrag u nuždi i muhe glođe, dokazao je prihvativši ulogu u sapunici “Drugi svijet”, u kojoj je duge dvije godine glumio požrtvovna provincijskog liječnika. Ovaj put, ulogu spasitelja odigrao je Paul Newman, angažiravši ga u svom filmu “Harry i sin”. Uslijedilo je nastup u crnohumornoj drami “Noć i dan makroa”, koji je označio prekretnicu u karijeri. Uloga ljigavog svodnika Fasta Blacka donijela mu je nominaciju za Oscar i Zlatni globus te zasluženi status holivudske zvijezde. Napokon je mogao birati.

Osobito su mu ležale uloge mudrih, očinskih tipova. U drami “Čist i trijezan” glumio je savjetnika u rehabu koji prebogatim životnim iskustvom i s dvije-tri biblijske parabole iščupa Michaela Keatona iz ralja kokainske ovisnosti; u filmu “Osloni se na mene” bio je uvjerljiv kao samoprijegorni ravnatelj škole na kojeg se, kako naslov sugerira, učenici mogu osloniti; u “Vatrometu taštine” briljirao je kao strogi ali duboko suosjećajni sudac. Svakako valja spomenuti dramu “Vozeći gospođu Daisy” – uloga polupismenog ali mudrog vozača ocvale usidjelice priskrbila mu je oskarovsku nominaciju, a činjenicu da mu je nagrada izmaknula duhovito je prokomentirao riječima: “Tek su mi pedeset dvije. Kako sam odlučio živjeti barem 120 godina, imam vremena da ugrabim zlatnog mališana!”.

Nakon uloge revolveraša u Eastwoodovom vesternu “Nepomirljivi”, okušao se u režiji: drama “Bopha!”, koja progovara o unutrašnjim dvojbama mlada crnog policajca u vrijeme apartheida, dobila je sjajne kritike. Treću oskarovsku nominaciju priskrbila mu je uloga u “Iskupljenju u Shawshanku”, hvaljenoj Darabontovoj adaptaciji pripovijetke Stevena Kinga. Premda napisana za crvenokosog Irca, uloga altruističnog robijaša Reddinga pripala je Freemanu nakon petominutne audicije. “Ovaj čovjek je genij!”, uzviknuo je oduševljeni redatelj, zahvalivši ostalim kandidatima – među kojima su bili Clint Eastwood, Harrison Ford, Paul Newman i Robert Redford!

Devedesetih godina prošlog stoljeća, nastupio je u nizu hvaljenih trilera. U filmu “Izvan kontrole” bio je general koji pokušava zaustaviti širenje opakog virusa koji se, je li, našao izvan kontrole (film se pokazao proročanskim – nepuna tri mjeseca po prikazivanju, virus ebole poharat će DR Kongo!); u jezivu Fincherovom trileru “Sedam” lovio je serijskog ubojicu koji je odveć doslovno čitao Bibliju; u “Žeskokom udaru” bio je američki predsjednik suočen s neuviđavnim kometom koji “planira” izbrisati sav život na Zemlji; u “Cijeni straha” šef CIA-e koji se hvata ukoštac s terorističkom prijetnjom. Da nije zaboravio karakternog glumca u sebi, dokazao je ulogom oslobođenog roba i abolicionističkog glasnogovornika u Spielbergovom “Amistadu”. Film je doživio emocionalno, budući da mu je pra-pra-prabaka Virginia bila ropkinja. Komičarski potencijal pokazao je pak u “Svemogućem Bruceu”, u kojem je glumio Boga.

Uloga umirovljenog boksača u Eastwoodovom remek-djelu “Djevojka od milijun dolara” napokon mu donosi zasluženi Oscar. Po mnogima, vrhunac Freemanove karijere označila je uloga Nelsona Mandele u Eastwoodovoj drami “Invictus”, koja mu je također priskrbila oskarovsku nominaciju. Koliko je bio uvjerljiv, pokazat će se dvije godine nakon premijere filma: na jumbo-plaktu koji je osvanuo na indijskim ulicama u počast Mandele, umjesto lica velikog državnika osmjehivalo se ono – Morgana Freemana!

Piše: Lucija Kapural

Komentari