Grubo, borama izbrazdano lice, prosijeda kosa, velik nos, sitne oči prodorna, gotovo zmijskog pogleda… Harvey Keitel ni po čemu se ne uklapa u sliku tipična holivudskog zavodnika. Unatoč tome, posjeduje magnetsku, gotovo demonsku privlačnost čijem su zovu samo malobrojne uspjele odoljeti. Jedan je od onih ljudi s kojima satima možete razgovarati, a da ništa o njima ne saznate. Oni koji ga poznaju kažu da je izuzetno zatvoren, gotovo neprijateljski raspoložen prema svakome tko pokušava zadrijeti u njegovu intimu. Ako ga pak upitate što misli o suvremenoj političkoj situaciji, Heideggerovoj filozofiji ili Lacanovoj psihoanalitičkoj teoriji, mogli biste nekoliko sati slušati njegov monolog. Najveći intelektualac među glumcima brz je na jeziku, ali i na šaci, u što su se uvjerili svi oni koji su imali nesreću stati mu na žulj. “Moja filozofija je jednostavna: ili ćeš se boriti ili ćeš pobjeći. A ja nikad u životu nisam bježao!”, ispričao je u nekom intervjuu. Prije nego što se ulogama u kultnim filmovima “Ulice nasilja”, “Alice više ne stanuje ovdje”, “Taksist”, “Posljednje Kristovo iskušenje”, “Thelma i Louise”, “Psi iz rezervoara”, “Piano” i “Dim” upisao u povijest sedme umjetnosti, morao je proći uistinu trnovit put.
Na svijet je došao 1939. godine u njujorškoj četvrti Brooklyn. Roditelji Harry i Miriam u Ameriku su emigrirali iz istočne Europe – on iz Poljske, ona iz Rumunjske. U “obećanoj zemlji” otvorili su malu zalogajnicu u kojoj su oboje radili, a kad je nakon Harveya na svijet došla kći Renee te ubrzo potom sin Jerry, prihodi su postali nedostatni, pa je pater familias pronašao dodatan posao izrađivača šešira. “Živjeli smo u doista skromnim uvjetima. Dijelio sam sobu i one dvije-tri igračke s bratom, a o slatkišima sam mogao sanjati. Najčešće smo jeli kupus, krumpir i stari kruh”, prisjeća se glumac. Odrastanje u obitelji ortodoksnih židova nije bilo jednostavno za mladića slobodnog duha. “Roditelji su nas odgajali u konzervativnom duhu. Uvijek smo bili zakopčani od glave do pete, čak usred ljeta, što je izazivalo podsmijeh lokalnih mangupa”, ispričao je. Vršnjaci su osobito gnjavili Harveyja, koji je patio od mucanja… Dok dječaku nije prekipjelo. “Njihovog kolovođu raspalio sam šakom po zubima, a on se srušio na pod kao vreća. Zaradio sam ukor, ali me nakon toga nitko više nije gnjavio!” priča s tragom ponosa.
Kako s razrednim kolegama nije mogao naći zajednički jezik, počeo se družiti sa skupinom starijih mladića koji su dane provodili opijajući se u parku iza škole. “Bio sam na najboljem putu da postanem maloljetni delinkvent. Sudjelovao sam u bezbroj tučnjava, istinski uživajući u razornoj moći svojih šaka. Bio je to put koji me zamalo doveo do dna”, priznaje. Shvativši da je momak zastranio, roditelji su ga posjeli za stol i razgovarali s njim. Dva dana kasnije, 16-godišnjak je pristupio je marincima. Ubrzo je poslan u Libanon. “Bio mi je to najpametniji potez u životu. Naučio sam cijeniti disciplinu, istinsko drugarstvo i naporan rad!”, zahvalan je danas.
Po povratku u Ameriku, dao se u potragu za poslom. Jedno je vrijeme radio kao prodavač u dućanu ženskih cipela, ali ga je nedostatak entuzijazma koštao radnog mjesta. “Bio sam najšugaviji trgovac u New Yorku. Nisam imao šarma ni želje da nagovaram mušterije na kupnju. Kad me, primjerice, neka muškobanjasta dama pitala kako joj stoje salonke, odgovorio sam joj da sam upoznao drvosječe koji su bili elegantniji od nje. Zanimljivo, ni ona ni moj šef nisu smatrali da sam duhovit – ona mi je dala šamar, a on otkaz!”. Sličan uspjeh postigao je kao prodavač osiguranja, da bi se potom skrasio na mjestu sudskog stenografa. “Revno sam obavljao posao, mada sam znao sam da moj istinski poziv leži negdje drugdje. Kreativnost, koja nije imala oduška, vrila je u meni poput magme!”.
Unatoč očevom protivljenju, s lovom koju je uštedio upisuje studij glume kod najvećeg od najvećih, Leeja Strasberga. Punih deset godina glumit će na “daskama koje život znače”, uglavnom u off-broadwayskim predstavama. Keitelova filmska karijera počela je slučajno. Šećući ulicom, opazio je oglas koji je tražio glumce za ulogu u filmu tada još neafirmiranog Martina Scorsesea. Redatelj je već tada imao kriterije kojima nije bilo lako udovoljiti. Osim toga, bio je tvrdoglav i ambiciozan, što je kombinacija koja na početku karijere može biti dvosjekli mač. Dok su filmski producenti često s nerazumijevanjem gledali na njegove avangardne zamisli, Keitel se njima oduševio te je spremno prihvatio ulogu u filmu “Tko to kuca na moja vrata?”. Bio je to početak suradnje koja će obilježiti njihove karijere!
Piše: Lucija Kapural
