Otkako ju je, za njezina nastupa na Broadwayu, zapazio legendarni redatelj Steven Spielberg i povjerio joj ulogu u hvaljenoj “Boji purpura”, karijera Whoopi Goldberg u strelovitom je usponu. Danas, u dobi od šezdeset šest godina, slovi za jednu od najblistavijih komičarskih zvijezda svih vremena, a iza nje je i mnoštvo karakternih uloga u zahtjevnim dramama. Glumila je u više od 150 filmova, a u povijest se upisala kao druga Afroamerikanka nagrađena “Oscarom” – godine 1990. primila je Akademijin pozlaćeni kipić za sporednu ulogu u romantičnoj drami “Duh”. Zadnja kojoj je to pošlo za rukom bila je Hattie McDaniel, kojoj je prestižnu nagradu donio nastup u povijesnoj melodrami “Zameo ih vjetar”. Jedna je od samo šesnaestero umjetnika koji su osvojili tzv. EGOT – riječ je o akronimu od naziva najprestižnijih nagrada u svjetu izvedbenih umjetnosti, Emmyja, Grammyja, Oscara i Tonyja.
“Ondje sam gdje jesam zato što sam bila dovoljno drska da povjerujem kako se i nemogući snovi mogu ostvariti”, ispričala je zvijezda urnebesne komedije “Redovnice nastupaju”. U njenom slučaju, ne radi se o pretjerivanju. Goldberg je morala sanjati uistinu smjele snove kako bi se pobjegla iz života koji joj je, kako se činilo, dijelio samo šamare. “Pokrenuti se na akciju jest teško, no trpjeti lošu situaciju još je puno teže”, rečenica je koju je pretvorila u osobni moto.
Pravim imenom Caryn Elaine Johnson, odrasla je u jednoj od najsiromašnijih četvrti New Yorka, uz samohranu majku i starijeg brata. Bez očinske figure u životu, vječno praznih džepova, vrlo rano se naučila boriti za sebe, suprotstavljajući se znatno starijim i jačim školskim nasilnicima. Nažalost, nije se uspjela suprotstaviti pošasti koja je harala njenim susjedstvom – heroinu. Droga će je koštati zdravlja, živaca i srednjoškolske svjedodžbe – iz gimnazije je izbačena zbog gomile neopravdanih sati.
Ovisnost je uspjela pobijediti kad je postala majka, donijevši na svijet djevojčicu Alexandru, no perspektiva joj je bila sve samo ne blistava. U usporedbi s poslovima koje je obavljala prije nego što je zaplivala glumačkim vodama, i rad u ugljenokopu doima se glamuroznim. “Kad ste samohrana majka bez mature, uz to bivša ovisnica, ne možete računati na fina namještenja. Posao koji sam obavljala bio je us*an, i to doslovce – čistila sam zahode! U početku mi se želudac okretao od gađenja, no nakon nekoliko mjeseci osjetila su mi toliko otupjela da više nisam ni osjećala smrad. Čovjek koji počne od dna u velikoj je životnoj prednosti, jer jednostavno ne može dublje potonuti. Što god da se dogodi, možete samo ići gore. To je vrlo utješna spoznaja”, ispričala je u jednom intervjuu.
Nakon ribanja nužnika, njen sljedeći posao, čišćenje oštriga na ribarnici, bio je prava poslastica. Kako se Goldberg duhovito izrazila, “miris sirove ribe je oduran, no u usporedbi s mirisom uneređenih zahoda opojan je poput Chanelove ‘Petice'”.Za snažne mišiće može pak zahvaliti dugogodišnjem radu na građevini. “Bavila sam se nizom ‘intelektualnih’ poslova, poput kopanja i zatrpavanja zemlje, asfaltiranja… Nije mi bilo loše – bila sam jedina ženska među seksi mužjacima bez zuba, vještima u pljuvanju udalj i maštovitim psovkama. Mogla sam birati”, našalila se na račun sumorne životne situacije.
Da joj biranje u mladosti nije bilo jača strana, potvrđuje i njen sljedeći poslovni angažman – radila je u pogrebnom poduzeću, kao neka vrsta osobne stilistice mrtvaca. “Punih šest godina, zarađivala sam šminkajući i frizirajući leševe. Bili su vrlo zahvalni klijenti: baš niti jedan se nije pobunio zbog lošeg stylinga“, našalila se. Izreka “kroz trnje do zvijezda” u njenom je slučaju dobila jednu novu dimenziju…
Piše: Lucija Kapural
