Od kobna 29. prosinca prošle godine, njegov rodni grad gotovo isključivo se spominje u kontekstu razornog potresa. Nekoć, bio je poznat u prvom redu po njemu. Vlado Lisjak je, naime, ostvario san svakog sportaša: osvojio je olimpijsko zlato, i to u sportu kojem se na ovim područjima oduvijek pristupalo na amaterski način.
Markantni Petrinjac od malih je nogu pokazivao vrhunski talent. Nakon niza uspjeha na europskim i svjetskim prvenstvima, stigla je i ta 1984., olimpijska godina. U Los Angeles se otputio bez velike pompe, s razumnim očekivanjima. Jedino što je htio, kaže, jest pokazati što zna i ostvariti solidan rezultat. Umjesto toga, najmlađi član tadašnje reprezentacije Jugoslavije ostvario je rezultat za povijest: popeo se na najviše mjesto na postolju!
Put do zlata bio je trnovit. Igre je obilježio bojkot predstavnika Sovjetskog Saveza, no Lisjaku to nije pomoglo, naprotiv. Ždrijeb je bio nemilosrdan: namjerio se na najbolje protivnike! U prve dvije borbe nije bilo problema. Predstavnike Japana i Turske svladao je s lakoćom, no u četvrtfinalu protiv Austrijanca Streitlera već je bilo tijesno. U polufinalu – prava drama! “Tu je bilo svega. Na kraju je mom protivniku, Rumunju Negrisanu, podignuta ruka, ali smo se žalili i naša žalba je usvojena. U svom tom kaosu, suci su krivo zapisivali bodove tako da sam u biti ja pobijedio i otišao u finale”, prisjeća se. A u finalu ga je dočekao tadašnji svjetski prvak, Finac Tapio Sipilä, koji je do tog dana praktički deklasirao sve protivnike. Favorit je u finalu ostao šokiran: 22-godišnji Hrvat završio je posao za manje od minute! “Sjećam se da smo se večer uoči borbe sreli u sauni. Bio je sjajno raspoložen, opušten, ma, jasno se vidjelo da je uvjeren kako će zlato biti njegovo”, priča Lisjak o pobjedi života, ali i o pobjedi koja mu je promijenila život.
Preko noći je postao zvijezda, lokalni i državni moćnici počeli su ga razvlačiti na sve strane, krenula su primanja, promocije… Sve to mu je, kaže, razbilo ritam treninga. Kako bi nadoknadio propušteno, počeo je intenzivnije vježbati, a tada su uslijedile ozljede, ležanje u bolnici te posljedični problemi s kilažom i promjena kategorije. Zbog svega toga, propustio je Igre u Seoulu, zbog čega i danas žali. Svoju posljednju borbu odradio je na Mediteranskim igrama 1993. godine. Tada je već bilo ratno vrijeme, ozljede su ga ponovno napale i u trideset prvoj godini je prekinuo hrvačku karijeru, da bi se posvetio onoj trenerskoj, diplomiravši na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Postao je izbornik a potom direktor “Hrvatskoga hrvačkog saveza”, a na toj se funkciji, unatoč vječnoj borbi s financijama, pokazao iznimno uspješnim.
Piše: Lucija Kapural
