Treća Francuskinja u povijesti koja je osvojila Oscara za glavnu ulogu

Francuska kinematografija dala je neke od najvećih redatelja i glumaca svih vremena. Pa ipak, holivudski uspjeh malo je njih tražilo a još manje pronašlo. Catherine Deneuve, jedna od najsjajnijih francuskih zvijezda, iza sebe ima tek besmislen nastup u trećerazrednom američkom akciću “The Hustle”, “Audrey Tatou” vjerojatno se kaje što je prihvatila ulogu u ne osobito kvalitetnom trileru “Da Vincijev kod”; Emmanuelle Beart mogla je preživjeti i bez epizodne uloge u “Nemogućoj misiji”, a jednako nevažne glumačke izlete preko bare ostvarile su Isabelle Adjani i Irene Jacob. Činilo se da Hollywood jednostavno nije u stanju stvoriti dovoljno zanimljive projekte da bi privukao pažnju galskog sestrinstva. A onda se pojavila Marion Cotillard. Nakon što je nagrađena Oscarom (postavši tek treća francuska glumica u povijesti koja je osvojila prestižnu nagradu za glavnu ulogu), zasuli su je ponudama iz Hollywooda. Nije oklijevala: pažljivo je birala uloge i malo-pomalo si osigurala status jedne od najcjenjenijih, ali i najbolje plaćenih glumica današnjice.

Rođena je 1975. u Parizu. Otac Jean-Claude, glumac, pantomimičar i kazališni redatelj, te majka Niseema, glumica i učiteljica drame, odgajali su djecu u boemskom duhu. “Riječi red i disciplina nisu postojale u mojoj obitelji: kao djevojčica odlazila sam na spavanje oko tri ujutro, pila vino s tatom i raspravljala s braćom o umjetnosti i filozofiji. Mamu je više zanimalo što mislim o nekom Ionescovu komadu nego jesam li oprala suđe ili počešljala kosu. Dopuštala nam je da crtamo po zidovima, smatrajući da će na taj način potaknuti našu kreativnost”, priča Cotillard, dodajući kako je oduvijek znala čime će se u životu baviti. “Braća i ja slika smo i prilika roditelja: Quentin se posvetio slikarstvu i kiparstvu, Guillaume književnosti, a ja glumi. Još kao djevojčica sam, zajedno sa starijim bratićem Laurentom, nastupala u očevim predstavama”.

Bila je odlična učenica, a njena profesorica francuskog vjerovala je da će jednog dana postati velika književnica. “Obožavala sam pisati sastavke. Izmišljala sam maštovite priče pune egzotičnih destinacija, burnih ljubavi i misterioznih zločina”, prisjeća se. Iz povučene curice koja se radije družila s knjigom nego s bićima od krvi i mesa, u pubertetu se, priznaje, pretvorila u punokrvnu partijanericu. Dana kad je postala ženom prisjeća se s osmijehom – čim ju je tadašnji dečko otpratio doma, pohvalila se majci da je izgubila nevinost, nakon čega su popile svaka po čašu šampanjca!

Kad je Marion bilo sedamnaest godina, njeni roditelji dobili su mjesto predavača na prestižnom sveučilištu Conservatoire d’Art Dramatique u Orléansu. Obitelj se smjestila u pomalo trošnoj ali slikovitoj kućici u obližnjem seocetu, u srcu agrikulturne regije La Beuce. “U Parizu smo živjeli u stanu na vrhu zgrade i kretali se u umjetničkim krugovima. Bilo je to kozmopolitsko okruženje, a ja sam imala prijateljice koje su pripadale različitim nacionalnostima i rasama. Seoski svjetonazor bio je dijametralno oprečan. Kad sam se počela družiti s kolegom iz razreda, brbljavim i duhovitim Marokancem, nisam ni slutila da sam napravila rasni faux-pas. Dvije starije djevojke presrele su me na školskom igralištu te mi, nakon što su me nazvale ‘ljubiteljicom obojanih’, na glavu izlile bočicu kolonjske vode da me ‘dezinficiraju’. Bila sam u potpunom šoku”, ispričala je o nemilom događaju.


Nakon mature, upisuje studij glume na Conservatoire d’Art Dramatique. Činjenica da su njeni roditelji ondje bili profesori nije joj donijela povlastice, naprotiv: kaže da se često morala truditi i više od ostalih kolega. Diplomirala je s odličnim uspjehom, no ubrzo se upoznala s naličjem glumačkog posla. “Na audicijama su me hvalili, ali bi uloge redovito dobila neka druga djevojka. Očajna, prihvatila bih tada i angažman u reklami za pseću hranu, ali me jednostavno nitko nije htio. Bila su to teška vremena: nisam htjela dopustiti roditeljima da me uzdržavaju, pa sam konobarila sam po pariškim kafićima kako bih platila stanarinu. Prvi put u životu, posumnjala sam u svoj talent”, ispričala je.

Kad ju je agent poslao na audiciju za film “L’ange noir” cijenjenog redatelja Jean-Claudea Brisseaua, ponadala se da je riječ o njenoj velikoj prilici. Umjesto toga, završit će na obavijesnom razgovoru u policijskoj stanici! Naime, baš u to vrijeme detektivi su počeli skupljati dokaze za podizanje optužnice protiv Brisseaua, za kojeg su mnoge glumice tvrdile kako ih je na audicijama tjerao da se skinu gole, dok bi on masturbirao (među svjedocima je bila majka Vanesse Paradis, koja je tvrdila da je njena kći prošla takav tretman kad je imala nepunih sedamnaest!). Na ispitivanju, Marion je rekla da slično iskustvo nije imala, ali je ostala i bez iskustva nastupa na velikom platnu, budući da je Brisseau završio iza rešetaka.

Voda je ipak, istinabog polako, počela teći na njen mlin. Nakon nastupa u nizu trećerazrednih televizijskih filmića, na velikom platnu debitirala je sredinom devedesetih, malom ali zapaženom ulogom u komediji “La belle verte”. Slavu u domovini donijela joj je uloga jezičave i snalažljive Lili Bertineau u tri nastavka popularne komedije “Taksi”, a hvalospjeve kritičara nastup u mračnoj obiteljskoj drami “Lijepe stvari”, nastaloj po subverzivnom romanu francuske feministkinje Virginie Despentes. Utjelovila je dva lika, blizanke oprečnog karaktera: plahu i bojažljivu Lucie, talentiranu pjevačicu koja se boji javnih nastupa, i ekstrovertiranu Marie. Sama je otpjevala sve pjesme u filmu, a za glavnu pjesmu “La fille de joie” napisala je i riječi. Kad je pogledao film, njen dugogodišnji poznanik Maxim Nucci, koji nije ni slutio da Marion zna pjevati, pozvao ju je na audiciju za svoj band “Yodelice”. Oduševila je članove grupe, pa je ubrzo počela nastupati s njima po pariškim klubovima, pod umjetničkim imenom Simone. U početku je samo pjevala, a kasnije počela svirati gitaru, bas, klavijature, pa čak i bubnjeve!

Početak internacionalne karijere obilježio je nastup u filmu “Krupna riba” redatelja Tima Burtona (2003.), u kojem je glumila rame uz rame s Ewanom McGregorom, Jessicom Lange i Albertom Finneyem, a za ulogu ubojite prostitutke u Jeunetovom filmu “Zaruke su dugo trajale” nagrađena je Césarom, francuskom inačicom Oscara. Uslijedila je uloga priležnice oženjenog muškarca u drami “Mary” Abela Ferrare. S filmskim ljubavnikom Forestom Whitakerom postala je dobra prijateljica. “Oboje smo vegetarijanci i aktivisti udruga za zaštitu okoliša, pa smo imali mnogo zajedničkih tema”, ispričala je. Za ulogu čelistice u filmu “Ti i ja” za samo nekoliko mjeseci svladala je taj zahtjevan instrument, nakon čega je briljirala ulogom u komediji “Dobra godina” sjajnog Ridleya Scotta.

Na audiciju za “Život u ružičastom” (2007.), filmsku biografiju legendarne šansonijerke Edith Piaf, prijavilo se na stotine kandidatkinja. Kad je na red došla Marion Cotillard, redatelj Olivier Dahan skočio je sa stolice. “To je ona!”, uzbuđeno je vikao. “Pogledajte, ima iste oči kao Piaf!”. Premda su distributeri filma prosvjedovali protiv izbora relativno nepoznate glumice, Dahan se nije dao. “Kunem vam se da s njom ne možemo pogriješiti!”, uvjeravao ih je. Instinkt ga nije prevario. Za ulogu “vrapčića s Pigallea” Marion je nagrađena Oscarom, postavši tako treća francuska glumica nagrađena Akademijinim zlatnim kipićem za glavnu ulogu (nakon Claudette Colbert 1934. i Simone Signoret 1959.). “Hvala, živote! Hvala ljubavi! Istina je: doista postoje anđeli u ovome gradu!”, klicala je glumica na pozornici Kodak Theatrea, bacivši se u zagrljaj starom prijatelju Forestu Whitakeru, koji joj je uručio nagradu. Filmski kritičari su se raspametili. “Ona je reinkarnacija Edith Piaf”, pisale su jedne francuske novine. Kazališni redatelj sir Trevor Nunn nije štedio na komplimentima. “Ovo je jedna od najveličanstvenijih izvedbi u povijesti filma”, izjavio je, a dan nakon dodjele glumici je čestitao i tadašnji francuski predsjednik Sarkozy. Marion je pak komentirala kako je osjetila duboku povezanost s Piaf. “I ona je, poput mene, kršila mnoga pravila. Njen senzibilitet mi je oduvijek blizak: vjerujem u moć umjetnosti, životni hedonizam i slobodnu ljubav”, izjavila je.

Nedugo nakon glumičina trijumfa, na društvenim mrežama se pojavio godinu dana star intervju koji joj je uništio karijeru. U njemu je, naime, optužila Amerikance da su lažirali napade na Svjetski trgovački centar u New Yorku. “Službena teorija o terorističkim napadima na SAD i više je nego sumnjiva. Mislim da nam o koječemu lažu. Mogli smo vidjeti slične tornjeve u koje se zabio avion: satima su gorjeli, a nijedan od njih nije se urušio. A ovaj njujorški se za samo nekoliko minuta raspao kao kula od karata”, svrstala se u redove teoretičara zavjere. Objašnjavala je kako je napad vjerojatno namješten da bi se izbjegao trošak obnavljanja tornjeva. “Blizanci su bili stari, mislim da su završeni negdje 1973. godine, pa su trošili mnogo novca. Bilo je mnogo jeftinije srušiti ih nego ulagati u njihovu modernizaciju. Možda nisam u pravu, ali doista ne vjerujem svemu što mi kažu!” izjavila je, dodajući kako nije uvjerena ni u to da je čovjek doista hodao po Mjesecu!

Izrazivši sumnju u jednu od američkih svetinja, dirnula je u osinje gnijezdo. Svjesna činjenice da bi je dugačka jezičina mogla koštati karijere, smjerno se ispričala. “Žao mi je ako su moje izjave, odnosno njihovo pogrešno tumačenje, ikoga povrijedile. To mi doista nije bila namjera”, posula se pepelom. Oglasio se i njen odvjetnik Vincent Toledano: “Riječi Marion Cotillard izvučene su iz konteksta, što im je dalo iskrivljen smisao. Ni u jednom trenutku nije namjeravala dovesti u pitanje mučke napade 11. rujna”.

Isprika je bila mudar strateški potez: Marionina holivudska karijera nastavila se kretati uzlaznom putanjom. Briljirala je u ulozi ljubavnice zloglasnog pljačkaša banaka Johna Dillingera u filmu “Gangsteri”; u nagrađivanom uratku “Devet”, Marshallovoj adaptaciji istoimena slavnog mjuzikla, glumila je suprugu redatelja sa spisateljskom blokadom; u “Početku”, Nolanovom SF trileru koji se bavi tematikom manipulacije podsviješću, platno je podijelila s Leonardom DiCaprijem, a u “Ponoći u Parizu”, financijski najuspješnijem filmu Woodyja Allena, portretirala je ekscentričnu ljubavnicu Pabla Picassa. Pohvale kritičara donijela joj je i uloga u Soderberghovu trileru “Zaraza”, danas više nego aktualnom: portretirala je liječnicu koja pokušava zaustaviti pandemiju nove vrste virusa! Emocionalno najzahtjevniju ulogu ostvarila je u drami “Hrđa i kost”: utjelovila je trenericu dupina koja nakon stravične nesreće izgubi obje noge. Nakon što je film prikazan u Cannesu, oduševljena publika ustala je i punih dvadeset minuta pljeskala glumici, a Cate Blanchett, koju je Marion svojedobno porazila na dodjeli Oscara, napisala je dugačak članak u časopisu Variety, u kojem je izrazila strahopoštovanje prema talentu mlađe kolegice. Uloga u filmu “Vitez tame: Povratak”, zadnjem dijelu Nolanove trilogije o Batmanu, u umjetničkom smislu možda nije bila zahtjevna, ali joj je donijela MTV-jevu nagradu za najbolju filmsku negativku i status najbolje plaćene strane glumice u Hollywoodu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari